Agrikulturalni ciklusi

Izgleda da priča sa semitskim jezicima tek počinje da živi u svojoj punini, i to izrazito kada je posrijedi govor o zapadnoj grupi semitskih jezika sa njenim podgrupama. Razvoj tehnologije, između ostaloga i digitalne fotografije, oblikuje našu svakodnevnicu u toj mjeri da smo stalno obasuti fotografijom, međutim u cijelom kontekstu napretka tehnologije vrlo rijetko se provuku priče o tome kako tehnološki napredak omogućava razvoj kako u kontekstu sadašnjosti i budućnosti, tako i u okviru daleke prošlosti. Davne još 1929. godine počela su iskopavanja Ugarita, aktivnosti koje su se intenzifikovale 1970-tih, da bismo od 2007. godine svjedočili sveobuhvatnoj promjeni u kontekstu zapadnog bazena semitskih jezika budući da je postalo sve lakše sagledavati i proučavati građu kako raniju tako i novootkrivenu. Poznajete li arapski ili hebrejski vrlo brzo ćete shvatiti da u pristojnom omjeru možete da razumijete ugaritski jezik koji spada u semitske izumrle jezike, ali koji sadrži vrlo bitno informacije važne kako za proučavanje Starog i Novog zavjeta tako i Kur'ana. Svete spise samo navodim posredno budući da me to lično interesira, ali proučavanje ugaritskih spisa (zapadna grupa semitskih jezika), kao i safaitskih i hismaitskih (podgrupa sjeverni staroarapski) otvara mnoštvo novih odgovora ili barem uputa na vrlo važne tematske cjeline od toga kako se politeizam kretao ka monoteizmu, do toga da u kontekstu recimo arapskog jezika knjiga Tahe Husejna ''O predislamskoj poeziji'' dobiva sada svoje nove konture budući da u safaitsko-hismaitskim zapisima staroarapskog svjedočimo ostacima poezije koja je i sadržajno i po formi prijemčiva za istraživanje staroarapske poezije. Sveti tekstovi i poezija su stvorili monolitne zajednice budući da je njihov primarni evolutivni naravni proces djelovanja predstavljao kreiranje totaliteta unutar određenih zajednica. Ugaritski tekstovi kao i safaitsko-hismaitski svjedoče zapravo djelu svetih tekstova koji iako namjereni ka kreiranju monolitnih zajednica su ipak svjedočili jezičkim i kulturuloškim šarenilima semitske zajednice zapadnog bazena. Primjera radi, tome svjedoče u kontekstu arapskog jezika i današnji dijalekti koji će izgleda se ispostaviti nisu nikakav otklon od “čistog arapskog” već nastavak historije arapskog jezika koji je od svojih začetaka ispunjen različitim dijalektima do te mjere da se određene izumrle varijacije arapskog jezika smatraju bliže hebrejskom nego li arapskom. Uz sve to treba li tek spomenuti da je arapski jezik pisan na različitm pismima što nije uopće naravno strana pojava za bilo koji jezik, a mi u Bosni i Hercegovini barem s tim nemamo problema, nekada se bosanski pisao na arebici jedan period a kasnije na latinici. Upravo je arebica nastala iz pisma za koje još ne postoji jasan odgovor kako se ono konkretno razvilo i kada je nastalo iako postoje obrisi da je riječ o evolutivnom skoku iz nabatejsko-aramejskog pisma. O istraživanjima koja se trenutno vrše primarno po Jordanu, koji je uzgred jedan otvoreni muzej, dovoljno govori činjenica  da je postalo ustaljeno posljednjih godina govoriti, samo hodajte po Jordanu i nešto ćete već naći iz daleke prošlosti. Tehnologija nam sve više pomaže da učimo o prošlosti, ali nam tome pomažu i razoliki politički procesi, pa Saudijska Arabija financira arheološke projekte na sjeveru prema Jordanu vođena namjerom otkrivanja “slavne” prošlosti kako bi se konstruisala sadašnja i buduća zbivanja.

Jedan detalj iz kur’anskog teksta koji je u srednjovjekovnoj rukopisnoj građi ostao poprilično nejasan s tek nekoliko uputa o čemu bi moglo da bude riječ sada je na temelju ugaritskih zapisa kao i safaitsko-hismaitskih ( 1. stoljeće p.n.e./4. stoljeće n.e.) mnogo jasniji. Sveti tekst je tim primjerom pokazao da niti je njegova namjena da bude potpuno razotkriven a bogami i to da ljudi posjeduju vrlo ograničene informacije. Semitistika tome najbolje svjedoči, pa knjige iz 2000-te do 2005-te su ozbiljno već zaostale u svojim teorijskim postavkama koje uprkos tome predstavljaju bitnu nit u izgradnji i slaganju mozaika područja svijeta koje nam je podarilo svete tekstove na kojima smo izgradili mnoštvo sadašnjih kultura. Naime, ukoliko čitate kur’anski stavak sure al-Safat br. 125: “ Zar B’ala ćete dozivati a Stvoritelja Naljepšeg ostaviti?”, pogledamo li srednjovjekovne rukopise raznolikih interpretatora kur’anskog teksta prvo što se da primijetiti, a i što sami autori vrlo rado priznaju jeste da ne postoji bilo kakvo čvrsto uvjerenje o tome ko je ustvari bio B’al. Do skora je bilo poznato da je jedini primjerak predislamske poezije natpis ‘En Avdat, koji uz pet redova teksta dva sadrži na arapskom jeziku pisanom nabatejsko-aramejskim pismom. Samo prije tri godine, dakle 2015. otkriveno je da safaitski natpis pronađen 1989. godine u sjevernom Jordanu je ustvari poetski tekst predislamske arapske poezije. Pronađen još 1989.godine, uvršten je i publikovan bio pod skraćenicom KRS 2453, ali bez ikakve interpretacije. Fantastični epigraf i semitista Ahmad al-Jallad je 2015. godine se detaljno posvetio ovom natpisu i ponudio ozbiljnu interpretaciju koja takođe kako nam otkriva više o samoj vrlo dalekoj prošlosti takođe nudi i novo razumijevanja stavaka svetih tekstova, koji prvobitno kao kulturološki tekstovi nisu sadržaj u vakumu već zbir evolutivnog razvoja zatečenih kultura. Budući da je natpis KRS 2453 ispostavit će se primjerak hibrida safaitsko-hismaitskog pisma time je problem interpretacije nekoliko tih stihova usložnjena radnja.

Stihovi glase:

l ḥg mt w lẓ ṯrm

f mykn ẖlf lyly -h w ʾwm -h

w h ʾ-bʿl ybt w l h bt w m nm

Prijevod:

Mot slaviše festival, i s podsmijehom se zasiti

nad danom i noći se uspravi

kad li B’al presječen li presječen bijaše ali mrtav ne

Dok u srednjovjekovnim rukopisima se doslovno prepričavaju očito narodna kazivanja al-Razi će ponuditi konkretniju priču koja B’ala svrstava u kontekst zapadnog semitskog bazena navodeći da je B’al ime određnog kipa koji se obožavao u podneblju Balbaka, današnjeg Libana. Navodno ga je čuvalo četiri stotine čuvara koji su potom širili vjerovanje u B’ala. Mimo ovog lokacionog momenta srednjovjekovni rukopisi ne nude mnogo više o pojmu B’ala izuzev stvaranja jedne šarolike konfuzije i mogućnosti različitog čitanja teksta budući da jedan dio autora smatra da je B’al žensko ime, i da je riječ o nekoj ženi koja je bila obožavana. Da ne bih sada detaljisao sa svim pojedinostima možemo da vidimo kako nova otkrića kao što je gore spomenuti safaitsko-hismaitski natpis nude sasvim drugi ugao o ovom kazivanju. B’al je po prevedenom natpisu božanstvo koje igra veoma bitnu ulogu u agrikulturalnom ciklusu smjene sušnih i kišnih perioda. Budući da drugi safaitski natpisi svjedoče kako se B’al priziva da pošalje kišu očito je da period suše kako je predstavljeno u ovoj pjesmi je podrazumijevao titanski sukob dvaju božanstava. Mota i B’ala. Mot bi u prijevodu značila smrt što on jeste predstavljao svojim dolaskom budući da je to bio uvod u period suše ali kako tekst otkriva Mot je opisan uživalačkim sadističkim osobinama nekoga ko donosi sušu ali pri tome sam uživa u jelu i podsmijava se nevoljnicima. Uprkos tome što Mot donosi sušu i period teških dana za nevoljnike to nije konačna sudba jer iako je B’al ometen kako kazuje posljednji stih “wa ma nam” (ali mrtav nije –ili- u san se skrio nije) to ostavlja vrata nade da će dani kiše ponovo da se vrate i omoguće povratak plodonosnog perioda. Ovo je samo djelić priče o B’alu koja niti je uopće završena niti su i ovi natpisi o kojima pišem predmet konačne interpretacije budući da spomenuti stihovi imaju mogućnost i djelomično drugačijeg čitanja. O ljepoti i složenosti semitskih jezika koji pred vama nikada ne nude kompletan tekst kombinovanih samoglasnika i suglasnika već vam samo nude suglasnike time je stvorena jedna vrla kultura koja  je i za sam predmet čitanja ostavljala mogućnost razlika što se definitivno i dešavalo što u kontekstu svetih tekstova što samih semitskih jezika i dijalekata. Od sada kada naiđete na spomen B’ala u svetom tekstu, da li to bio Stari zavjet ili Kur’an trebate imati na umu kako ugaritske tako i safaitsko-hismaitske natpise koji B’ala smještaju u kontekst agrikulturalnih ciklusa, te da sveti tekstovi nisu nastali u vakumu već su bili vrlo dobra preslika zatečenih kultura uz vrlo britko povezivanje sa prošlošću.