BDSM interpretiranje svetih tekstova

Džumanski dan, znan kao petak, jednostavnim prijevodim bi bio Dan okupljanja, što i jeste njegova osnovna centralna tačka prepoznatljivosti. Yawm al-Džumua (Dan okupljanja) je institucionaliziran najvažnijom sedmičnom molitvom vrlo simbolično zvanom džuma, a budući da okupljanje lokalne zajednice zahtijeva konstruktivnost džumu prati oralna izvedba odomaćene već riječi hutba. Budući da je hutba oratorski mehanizam koji ima funkciju da u sakralni prostor unese profane trenutke sedmičnih zbivanja ili da prisutnima dostavi sakralne stavke prijemčive za skladnije življenje sedmičnih zbivanja koji nadilazi sakralni prostor hutba postaje veoma važan medijski prostor. Džumanski dan je prema tome dan oratorstva i spremnost da se prenese sveti tekst u javni prostor zajednice što podrazumijeva barem osnovno vladanje Tekstom. Poznavati ga vrlo precizno i jasno je nemoguće, budući da je to tekst koji je proizvod vremena, jezika i pisma, koje je nama još uvijek neuhvatljivo, i dosta toga je u magli, ali dani moderne semitistike čini se da dijelom nude veoma svijetlu sadašnjost i budućnost, a mnoštvo otkrića će tek vjerovatno da uslijede u narednim decenijama. Poveznica između džume i semitistike jeste u tome što vrlo često naše lokalne hutbe prolaze vrlo nezapaženo, pa čak i kada se prenose i interpretiraju dijelovi svetog teksta koji apsolutno niti su dio tradicionalnog čitanja a niti predstavljaju obrise modernih semitističkih saznanja. Današnjoj hutbi kojoj sam bio nazočan mogao sam čuti vrlo često ponavljanju interpretaciju svetog teksta koju zaista ne vidim kako drugačije nazvati nego li BDSM čitanje budući da je to jedna opaka perverzija koju sveti tekst zaista u svojoj punini ne poznaje, štaviše, potpuno je drugačije prezentuje.

O tome kako jedan jezično-sintaksički i leksički sistem može da postane potpuno drugačiji mentalno u drugom jeziku je zasebna tema, ali to ne podrazumijeva da je nemoguće prenijeti bazična značenja kojima sveti tekst teži. Da navedem već i taj primjer s današnje hutbe. Riječ je o stavku sure al-Ahzab (br. 56), u kojem se kaže između ostaloga “ya ayuhallazina amanu sallu alayhi wa sallimu taslima”. Da vam ne bih stvarao pometnju odmah ću ponuditi i Korkutov prijevod koji je kako ćete vidjeti u nastavku pisanja vrlo korektno preveden: “ (...) O vjernici, blagosiljajte ga (Božijeg poslanika) i vi i šaljite mu pozdrav.” U dijelu kojeg Korkut prevodi “šaljite mu pozdrave” a koji u originalu piše “sallimu taslima” na današnjoj hutbi je interpretiran BDSM rječnikom pa s tim u vezi i pišem kompletan komentar. BDSM interpretacija je kako i sama skraćenica nadaje poseban vid submisivne i mazohističke interpretacije pa s tim u vezi orator današnji kojeg sam ja imao priliku slušati prevodio je stavak na sljedeći način: /potpuno se Poslaniku predajte, pokorite se, to vam je potpuno prihvatanje pokorno.../ sa slijedom riječi koje nisam zaista do kraja mogao zapamtiti. Budući da Korkut govori o pozdravima a hatib u mom komentaru o pokoravanju i pokori očito je da vlada potpuni nesrazmjer u kojem Korkut čini važnu prevagu. Naime, budući da već odavno nije dovoljno samo na temelju klasičnog arapskog jezika a nikada i nije bilo, čitati kur’anski tekst, već vam je potrebna prilična aparatura zapadnog bazena semitskih jezika uz sve diglosijske finese koje su prevladavale u vrijeme sakupljanja kur’anskog teksta, jasno je da brzog i jednostavnog čitanja nema.

Uostalom, svaki vrli profesor arapskog ili hebrejskog uzmem li njih za primjer će vam se slatko nasmijati kada vas uči pismu i kazati, a vidite, kada počnete da se ozbiljno ovim jezicima bavite, računajte da vam neće biti napisani samoglasnici. Naravno, kazat će vam se da to nije nikakav problem, učit ćete riječi posredstvom rječnika, ali onda naučite kako je muzej na arapskom m(a)thaf a potom se nađete u Kairu i kupujete kartu za posjetu m(u)thafa. O tim semitskim finesama posebno ću nadam se pisati, jer dok jedni vide u tome haos meni je tu zaista predivan red koji je samo jedan nemonolitan i neunificiran red već poredak koji vrlo elegantno egzistira i omogućava postojanje raznolikih sistema i kalupa čiji smo mi ljudi direktni proizvod. Za mnoge se to učini blasfemično, ali i tome se treba navikavati, da i konkretno kur’anski tekst nema samo jedan monolitan sustav čitanja. To ipak ne znači da ne postoje pravila, jer već sam rekao, poredak postoji, a on nalaže primjera radi da dio kur’anskog stavka “sallimu taslima” ne možete čitati BDSM rječnikom a to ću sada pokušati i da demonstriram na tradicionalnim primjerima kojima se očito služio uvaženi Besim Korkut, a potom i dijelom semitske leksičke građe koja takođe nudi sasvim drugačiji uvid u ovaj dio stavka.

Korkut je volio Zamahšerija, a vrli Zamahšeri u svom komentatorskom zborniku Kur’ana “al-Kaššafu” veli da dio “sallu alayhi wa sallimu” se čita u našem jeziku riječima salavata. To bi značilo da molite Boga da svome Poslaniku i dostavljaču Poslanice ukaže milost i dobrostivost. Razlog je to zbog kojeg će Korkut prevesti ovaj stavak “blagosiljajte ga” i “šaljite mu pozdrave”. I nastavite li tako redom, dohvatite li se samo recimo Razijevog “Mafatih al-Gayb” ponovo se dati stavak čita u kontekstu blagosiljanja Poslanika, detaljno će to obrazlagati i andalužanski virtuoz Kurtubi, i da sada ne pišem bespotrebno niz imena. Tradicionalna dakle čitanja su bila vrlo jasna, dati stavak se ne čita BDSM rječnikom, ne pokorava se kreposno Božijem poslaniku, već se za njega lično moli Božiji blagoslov, mir i dobrostivost. Poprilično je to drugačija slika priznat ćete nego li ova koja se slušala na džumanskoj hutbi.

Kako bih kompletirao kratki džumanski komentar potrebno je napraviti samo na trenutak i određeni vid komparacije između semitskih jezika, te kada i u kojim tekstovima svjedočimo pojavi korijena “slm”. Odete li do ugaritskog jezika pa tamo već imamo natpise od prije nove ere u kojima se pojavljuje istovjetni trokonsonantski korijen “šlm”. Nemojte sada da vas buni konsonant “š”, pa svi se s vremana na vrijeme našalimo pa kažemo umjesto selam, šalom (שלום), igrajući se malo sa hebrejskim, pa vam je tako infinitivni oblik “islam” u ugaritskom jeziku “išlam” što možete već brzo da zaključite da starosemitski trokonsonantski korijen “šlm” u arapskom postaje “slm”. Iako postoje osjetne fonetske promjene idejno značenje ostaje identično još od ugaritskih tekstova. U jednom takvom tekstu “Šahru wa Šalimu” u sedmom stihu piše - šlm mlk - a što bi kada dodate vokale izgledalo ovako - šallima malka - i prijevod bi glasio: “ Poselamite kralja - pozdrave i blagoslove kralju ponesite”. U kur’anskom tekstu stoljećima poslije nalazimo identičnu upotrebu korijena “šlm” samo što sada imamo fonetsku promjenu pa nam nestaje vrlo “š” i imamo drago “s” a glagol u imperativu “sallimu”. Dakle, umjestu kralju, Božijem poslaniku ponesite selame, pozdrave, Boga molite na molitvi da mir i blagoslov mu ukaže.

Mir koji se čita recimo u BDSM verziji zaista jeste jedna vrsta mira i potpuno mi je razumljivo da postoji povezivanje semitskog korijena “slm” ili “šlm” sa pokorom, jer i posredstvom pokore ili pokoravanja se postiže određeni nivo mira koji je međutim uvjetovan situacijom submisivnosti. Submisivnost može biti izražena prema Bogu samome ili Njegovom izaslaniku,te da se posredstvom takvog odnosa postigne mir i tišina u kući. Problem takvog mira je što je on ustvari “postdejtonski” budući da je to mir konstruisan poretkom koji kreira prostore submisivnosti i mazohizma, a sveti tekst i tradicija se pretvara u tekstualni sadizam. I to je mir, neminovno, samo uzrokovan potpuno drugačijim redom i poretkom u odnosu na poredak koji se uspostavlja unutar tradicije semitskih jezika. I ulazak u rajske perivoje Bog poziva riječima “sa selamom”: blagoslovljeni, veseli, dobrobivajući. Još od ugaritskih tekstova “šlm” kreira ideju značenja koja se semantički kreće unutar želje da nekoga blagosiljate, pošaljete mu pozdrave, zaželite sreću, i dobrobit. U ovom slučaju mir nije pretpostavljeni submisivni svijet pokoravanja romanesknog univerzuma Michela Houellebecqa koji se i naziva “Submisivnost”, te baš čudom koketira sa pojmom “islama” - “išlama”. Svijet je to izrazito usklađenog poretka semitske trokonsonantske igre “slm” blagoslova i dobrobiti koja se ne postiže BDSM misaonim procesom već pregnućem da stvarni kvalitetni mir zaživljava tek u postojanju blagostanja koje nije izraz straha i pokore, već ličnog zadovoljstva i dobrobiti.