Fragmenat Kur'ana iz Vatikanske biblioteke

(Fragmenat Kur'ana iz Vatikanske biblioteke)

Vatikanska biblioteka ili knjižnica kako vam draga volja je otvorila konačno pristup nekolicini značajnih orijentalnih manuskripta koji se sada mogu čitati i proučavati bez potrebe da lično kročite u Vatikansku biblioteku. Dosta je toga interesantnog ali naprosto je potrebno i mnoštvo vremena kako bi se uopće svemu tome konkretnije pristupilo. Za potrebe samo kratkog upoznavanja sa bitnošću ove rukopisne građe izdvojio sam veoma značajne fragmente kur'anskog teksta i to iz ranog perioda kada dijakritičke oznake još uvijek nisu bile u upotrebi.

Manuskript Vat. ar. 1784 je tekst kur'anske sure br. 74, a stavak je br. 31. Na fotografiji manuskripta Vat. ar. 1784 dotični stavak počinje od crvene tačke u obliku obimnijeg kruga a završava sa crnom tačkom takođe u obliku kruga. Važna napomena je sljedeća: crni krug sam lično ucrtao kako bih samo mogao pokazati jednostavnije odakle počinje stavak i gdje završava budući da kraj stavka nije obilježen značajnom bojom.

Budući da živimo u sredini gdje se rijetko poklanja ozbiljna naučna pažnja važnošti ortografije kur'anskog teksta a time i samog arapskog pisma, te da čak se prevode određena klasična djela iz kojih se svjesno izbacuju vrlo važna ortografska uviđanja evolucije kur'anske ortografije i time vrši navodno naučna cenzura za potrebe lakšeg razumijevanja datih djela upravo su ovakvi primjerci rukopisne građe pozivi ka detaljnijem proučavanju historijskog razvoja kur'anskog teksta. Obratite li pažnju vidjet ćete da slovo 'dž' nema uobičajenu tačku koja se piše ispod ili da slovo 'r' više liči na list nego li uopće na kasnije pisanje slova 'r' i moderno kako ga arabisti poznaju. Tako je i sa emfatikom 'd' ili sa slovom 'n' kod kojih nema linijskih završetaka u obliku posude. Slovo 'n' prije izgleda poput uobičajenog slova 'r'. Svi ovi detalji su vrlo značajni kako za čitanje Kur'ana i njegovih najstarijih sačuvanih fragmenata do uopće za proučavanje arapskog jezika.

S ovim bih za sada zatvorio tematiku o ortografiji a posvetio se dijelom govoru o samom stavku koji zaista obiluje interesantnim interpretativnim srednjovjekovnim sadržajima.

1. U stavku se navodi da će određen broj meleka (anđela) bdjeti nad stavnovnicima vatre te da je smisao njihov izazivanje nelagode kod negatora i protivnika Teksta. Dva su detalja bitna. Broj koji je često u opticaju je devetnaest, a srednjovjekovna literatura koja se ticala interpretacije kur'anskog teksta ovu polemiku predstavlja vrlo komično. Naime, za negatore Teksta smiješno je bilo da bilo kakva grupa od devetnaest može kontrolirati mnogo veće grupe na što su oni odgovarali podsmijavanjem. Teskt prihvata takav vid polemike i ne traži da nužno komunikacija bude politički korektna već najprije duhovita s tim da Tekst insistira da u kontekstu duhovitosti humor bude krajnje kvalitetan i inteligentan. Domišljatost Teksta prema srednjovjekovnim interpretatorima je u tome da brojem devetnaest Knjiga se poigrava sa ljudskom prirodom time što u prvi plan faktički stavlja ljudsku spremnost precjenjivanja i smatranja da se posjeduje taman toliko znanja i informacija da se može svime vladati bez ikakvih iznenađenja. Ljepota zakona entropije to naravno ne trpi pa ljudski rod često zapadne u vrlo neugodne i nepredvidljive situacijame.

2. Važniji momenat i koji se uglavnom uvijek istakne je da primarno poigravanje sa određenim brojem meleka koji imaju vlast nad mnogobrojnim protivnicima Knjige jeste to da se pažnja usmjeri na važnost impersonalnosti, te kako institucionalno personalni odnosi mogu dovesti do razvijanja ''osjećaja milosti'' koji tu divnu empatiju pretvara u perverziju negativnosti. Meleci kao simbol stranih bića su poput impersonalnih odnosa između ljudi koji budući da su takvi počivaju na hladnim, formalnim i uvijek znanim odnosima u kojima se precizirano zna ko i kakvu ulogu treba da obavi. Impersonalizacija institucija stvorila je kvalitetnije i zdravije ljudske odnose. Istančani srednjovjekovni pisari primijetit će da u odnosu u kojem bi recimo devetnaest ljudi bdjelo nad određenom brojnijom grupacijom drugih ljudi s akcentom da je riječ o istom rodu otvorila bi se vrata ka pervereznoj emociji milosti od koje pati svako društvo samo na kojem nivo ovisi upravo o razvijenosti impersonalnih institucija. Ukoliko postoje snažni personalni odnosi prema prekršiteljima će se ukazati ''milost'' jer su ''naši'', ''bliski su nam'', ''iste smo porodice, roda, stranke'' itd. Koliko je osobina milosti važna toliko je bilo važno imati na umu kako personalizirana izvitoperana milost čini cijeli niz perverzije ljudskih emocija koje u konačnici podrivaju razvoj kompletnog društva.

3. U ostatku stavka se navode još dva važna momenta. Prvi se odnosi na sljedbenike Starog i Novog zavjeta pa prema ovom stavku poenta ove polemike jeste približavanje sljedbenicima Knjige (Evanđelja i Tore) koji kada osmotre ovu polemiku ne bi trebali imati sumnju da se Kur'an pojavljuje i ustoličuje ne kao Tekst negacije već kao Tekst evolutivonog karaktera sa određenim nadograđenim (update) sistemom koji čini sitne preinake u sistemu koji pripada jednom Tvorcu. Stavak se završava ponovo sa humorističnim momentom: '' (...) a Božije vojske samo On poznaje'' što podrazumijeva prevashodno da su ljudi ograničenog znanja i da njihovo podsmijavanje, ismijavanje i slična kreveljenja su samo lična personalna satisfakcija a najkomičnije je ipak da su ljudi primarno ograničenog znanja i informacija čime nastaje niz društvenih asimentričnosti i to je tek ozbiljan crni humor. Stvari nisu i ne moraju biti tako strašne iako život nije mio pa se stavak završava riječima: (...) A ona (spomen vatre)/ ovi stavci su samo ljudskome rodu podsjetnik!'' Lična zamjenica u trećem licu ženskog roda može se odnositi shodno kontekstu stavka na ''vatru'' a može i da se odnosi na stavak (ajet) i obje mogućnosti čitanja su podjednako bile rasprostranjene. O ovim finesama se da posebno pisati, a ovo je nadam se prigodan upis o jednom stavku koji se između ostaloga nalazi u Vatikanskim vitrinama, i koji ima niz kvalitetnih interpretacija o čemu se može napisati zaseban pisani rad.