Karakteristike berlinskog rukopisa Kur'ana (Staatsbibliothek zu Berlin – Ms. or. fol. 4331)

Proučavanje ranih fragmenata kur'anskog teksta posljednjih godina je u ozbiljnom usponu, a u ovoj deceniji napisano je nekoliko odličnih djela, i pokrenuto niz fantastičnih projekata. ''Berlin-Brandenburgische Akademie der Wissenschaften'' (BBAW) će 2007. pokrenuti projekat ''Corpus Coranicum'' a tek posljednjih godina ovaj projekat dobiva izrazito mnogo na važnosti. Sljedstveno ozbiljnom porastu interesovanja za rane fragmente kur’anskog teksta i uzavrelim polemikama za očekivati je bilo da će i kod nas barem dijelom kur’anski tekst dobiti više na važnosti i tu mislim prvenstveno na kur’anski konsonatski tekst koji je uglavnom lišen dijakritičkih oznaka. To se nije desilo, i za sada smo još uskraćeni za niz fantastičnih istraživanja i rezultata kada je riječ o ranim kur’anskim rukopisima. Iako živimo u zajednici u kojoj kur’anski tekst među drugima zauzima veoma važno mjesto i o njemu se stalno piše istina je nažalost da ne postoje uopće ozbiljne studije o kur’anskom tekstu na pragu istraživanja koja se odvijaju gotovo pa svakodnevno. Koliko nekada odnos prema kur’anskom tekstu zna biti vrlo neobazriv neovisno o tome kako i na koji način pristupate ovome Tekstu svjedoči skorašnji tekst u časopisu STAV koji se tiče historijata tekije na Oglavku (nacionalni spomenik BiH) pa se između ostaloga navodi kako je njemačka vojska tokom II. svjetskog rata otuđila Kur’an prepisan u vrijeme halife Osmana, te da postoje naznake da se ovaj primjerak nalazi u muzeju u Berlinu.

Da je ovo tačna informacija BiH bi u trenu postala vrlo bitna u svim važnim krugovima koji se bave starom rukopisnom građom, pa ako ne bi se već povrat datog prijepisa načinio, a barem da postane pravilo pisanja kako je x rukopis Kur’ana koji spada među najstarije primjerke svoje mjesto u Berlinu našao posredstvom BiH. Tekst o tekiji na Oglavku je zaista prigodan uvid u historijat ovog nacionalnog spomenika, i sama tekija je toliko zanimljiva sama po sebi da nije potrebno kreirati oko nje povijesne događaje koji su ako se to ne može dokazati prosto jedan loš mit. U ovom slučaju koliko je meni poznato to jeste jedno opće kazivanje i pripovijedanje koje u stvarnosti nema nikakvo uporište. U kojem muzeju bi bio taj rukopis ne možemo saznati iz teksta, ali po neodređenosti čini se da je u nekom muzeju u Berlinu. Kako bih pojednostavio kompletnu priču o tom veoma vrijednom rukopisu Kur’ana zadržat ću se na Berlinu, a s njim i završiti ovaj kratki komentar. Jedan od najstarijih primjeraka Kur’ana ne nalazi se u nekom muzeju u Berlinu, ali jeste istina da je (nekoliko folija) prisutan u Berlinu. Adresa mu je Staatsbibliothek zu Berlin – Ms. or. fol. 4331. Svim pojedinostima u vezi s ovim fragmentom sada se ne mogu baviti, jer za to mi je potrebno mnogo više redaka, ali probat ću ukazati zbog čega ovaj rukopis Kur’ana jeste specifičan i zašto spada među najvažnije fragmente kur’anskog konsonantskog teksta. Naime, sada već prije nešto više od četiri godine, 2.4.2015, ''Der Tagesspiegel'', prenijet će vijest da se sprovodi važna radiokarbonska analiza na ETH-u u Cirihu nad jednim od najstarijih primjeraka Kur’ana čije folije se nalaze u ''Nacionalnoj biblioteci u Berlinu'' a ostatak ovog primjerka poznatog pod imenom Ms. Qaf 47 se nalazi u Egiptu. Rezultati su kazali sljedeće: ovaj rukopis datira između 606. i 652. godine, i iako ova analiza nije dovoljna da se utvrdi sam historijat teksta, bilo je vrlo očito da se radi definitivno o jednom od najstarijih primjeraka.

Primjerak je to koji uopće nema nikakve poveznice sa tekijom na Oglavku, štaviše, folije koje se nalaze u Berlinu donijete su iz Egipta. Danas je ukupno 29 folija prisutno u ''Nacionalnoj biblioteci i arhivu Egipta'' u Kairu a 7 folija se nalazi na već spomenutoj adresi u Berlinu. Kako su se ove folije našle u Berlinu odgovor će vam ponuditi ime veoma poznatog njemačkog orijentaliste Bernharda Moritza (1859-1939) koji je svojevremeno studirao protestantsku teologiju i uzgred orijentalistiku na berlinskom univerzitetu. Tokom svog boravka u Egiptu Moritz u zbirci ''Arapska paleografija'' (1905) ponudit će fotografije ovog rukopisa Kur’ana a 1939. godine u septembru 7 folija će da se nađe na adresi Staatsbibliothek zu Berlin – Ms. or. fol. 4331.

Primjerak ovog rukopisa možete vidjeti na jednoj fotografiji koju postavljam uz ovaj kratak tekst, te adresu u Berlinu ukoliko poželite da hodite Berlinom i vidite jedan od najstarijih primjeraka Kur’ana. Tekija na Oglavku je divna, o njoj sam jednom prilikom posredno i pisao na blogu, ali u ovom slučaju nažalost ona nije adresa s koje su folije kur’anskog primjerka iz 7. stoljeća dospjele u Berlin početkom II. svjetskog rata.

Karakteristike berlinskog rukopisa Ms.or.fol. 4331

1. Pisao sam o tome zbog čega je Nacionalna biblioteka u Berlinu važna kada je posrijedi govor o historijatu kur'anskog teksta. Objašnjavajući da jedan od najstarijih primjeraka kur'anskog teksta u nekoliko folija se nalazi upravo u Berlinu, pod rednim brojem Ms. or. fol. 4331, spomenuo sam da ovaj rukopis posjeduje određene karakteristike zbog kojih bi trebalo detaljnije njime da se bavi. 

2. Uzimajući u obzir složenost kur'anskog teksta, a to podrazumijeva mogućnost različitih varijacija čitanja konsonantskog teksta kada mu se pridružuju kratki i u dugi samoglasnici koji nisu ortografski prikazani Kur'an će historijski unutar islamske tradicije obitavati kao Knjiga koja je ''objavljena na sedam harfova''. Iako predmet stalne polemike šta bi uopće ta rečenica značila konkretno u njenom općem shvatanju razumljena je prvenstveno kao rečenica koja ustoličuje Kur'an kao knjigu koja prihvata što različite dijalekatske razlike koje su vladala među Arabljanima što upravo mogućnost da sam Tekst bude različito čitan uvijek s nekim varijacijama čitanja (vjerovatno ste čuli za pojam 'kiraeti') što je doprinijelo da Tekst bude nevjerovatno otvoren ka mogućnosti više nijansi čitanja recimo jednog stavka.

3. Time je kur'anski tekst ustoličen kao preslika složene realnosti, i nemogućnosti primjene jednog modela na sve i svaku pojavnost, te kao povik da se upravo zbog svijeta realnog i nemogućnosti da se sve obuhvati u jednom modelu budući da je u igri niz različitih varijabilnosti pokušavaju dokučiti parcijalna saznanja s ubjeđenjem da uvijek postoje i drugi egzistirajuće realnosti Teksta. Ukoliko vam ovo zvuči kompleksno, pa razočarat ću vas, istina je da povijest kur'anske kodikologije jeste zaista složena i ne baš jednostavna ukoliko želite da pratite svaki mogući detalj, ali je ujedno i predivan primjer jednog Teksta koji dozvoljava da bude raspršen na niz različitih realnosti a kako pokazat ću na nekoliko primjera upravo ovog berlinskog rukopisa. Šematski kur'anski tekst je poput jednog koda koji stoji pred vama u formi konsonantskog teksta kojeg tek treda da dekodirate, međutim alati kojima se služite, a i sam kod vam omogućava različite mogućnosti dekodiranja pri čemu nije uopće isključeno da imate jednako valjane rezultate iako različite. 

4. Berlinski rukopis Ms.or.fol. 4331, ukoliko pogledate stavke 78. i 79. sure br. 5., nudi sve bogatstvo i raskoš Teksta. Pažnja mora biti maksimalna budući da to nije Tekst koji je tu pred vama sa samoglasnicima i suglasnicima kako to običajno biva sa indoevropskim jezicima već primarno sa suglasnicima koji takođe znaju imati svoje momente varijacija, i dodamo li tome nepostojanje u ranom periodu dijakritičkih oznaka (razlikovanje vrijednosti ishodišta fonema po tačkama koje se stavljaju ispod ili iznad slova u različitim kombinacijama) doslovce stojite vi i Tekst kojeg trebate za početak prije bilo kakve interpretacije shvatiti kako biste to mogli da ga čitate i šta nude različite opcije sljedovanog čitanja. 

5. Da se razumijemo, nije to značilo da je Tekst u tolikoj mjeri anarhičan, te da tu ne postoji neki rad, naprotiv, red je stvaran i formiran sljedom godina ali u ambijentu koji je zahtijevao stalno imanje na umu osnovnosti Teksta, a to je da on nudi i podstrekuje različite realnosti čitanja osnovnog konsonantskog teksta. Nekada su one usljedovane samom činjenicom da unutar jedne jezične grupacije postoji različito akcentovanje i artikulisanje ortografskog slovnog prikaza što nužno ne dovodi do različitih značenja, i to bi pripadalo osnovnoj metodologiji čitanja kur'anskog teksta. Drugi nivo je već podrazumijevao mnogo suptilniji i ozbiljniji posao, što će se zvati farš al-huruf (specifične varijante čitanja određenih riječi) a to je slučaj da recimo jednu riječ čitate kao subjekat ili objekat radnje jer vam to konsonantski tekst omogućava i druge razlike koje su utjecale ne nijansirane razlike u promjenama samog značenja. Uz prihvatanje dijalekatskih razlika slijedilo je i prihvatanje egzistiranja različitih mogućnosti čitanja Teksta (pri čemu uopće ne mislim na interpretacije već doslovno da određen stavak se čita na nekoliko različitih varijanti).

6. Dva stavka koja sam naveo da ću uzeti za primjer sve u svrhu da dijelom vam predstavim bitnost ovih kur'anskih listova koji se nalaze u Berlinu, ogledan su prikaz kako to izgleda u praksi. Počnimo sa stavkom br. 78, koji ima nekoliko karakteristika u ovom rukopisu, pa ću navesti neke. 

Berlinski primjerak donosi nam jednu zanimljivu karakteristiku koja nije baš osvjedočena u djelima koja se primarno bave kiraetima (čitanjima) kur'anskog teksta koliko mi je to poznato, a riječ je o tome da ime poslanika Davuda u ovoj ortografiji je napisano u konsonantskoj formi 'dwād' umjesto u uobičajenoj formi 'dāwd'. Uobičajeno će biti napisano na sljedeći način kako takođe možete da vidite na primjerku jednog drugog značajnoj kur'anskog rukopisa koji datira iz vjerovatno prve polovine 8. stoljeća (Wetzstein II 1913) budući da po radiokarbonskoj analizi sam materijal datira iz perioda 662-765, a koji se takođe nalazi u Berlinu: 

Kada se konsonatski napiše vlastito ime sa dugim vokalom ā u formi 'dāwd' kao na ovom primjeru čitanje je nepobitno Dāwud s tim da izostaje pisanje dugog vokala ū koje se tek navodi u modernim ortografijama i to striktno u manjem fontu kako bi se ukazalo da primarno pisanje dugog vokala ū izostaje iz imena Dāwud. Sada se zabavimo primjerom kako je napisano ime poslanika Davuda u berlinskom primjerku rukopisa, te da li postoji još negdje istovjetan primjer koji bi ovu priču malo usložio. U berlinskom primjeru forma je 'dwād' - pretpostavka je da se radi o arhaičnom izgovoru imena Davud = Dāūd, pa je waw ustvari u ulozi dugog vokala 'a', a alif koji inače obilježava dugi vokal 'a' sada je ulozi hemzeta za što je potrebno detaljnije istraživanje ali to je jedna pretpostavka koja se može naći u literaturi. Da li je naprosto riječ o metatezi i grešci pisara? Moguće, ali veoma neizgledno, budući da nekoliko različitih prepisa Kur'ana se ponavlja ova istovjetna verzija a u prepisu Kur'ana koji se nalazi u Tubingenu svaki oblik imena Davud je napisan u ovoj arhaičnoj formi.

Koliko je meni poznato čak i u određenim nestandardnim varijacijama čitanja Kur'ana koje nisu revnosno po vjerodostojnosti prihvaćena što zbog nerasprostranjenosti ili nekih drugih lingvističkih i ortografskih razloga (nestandardno čitanje Kur'ana u islamskog tradiciji ne znači nužno neprihvatanje teksta budući da tu postoji jedan niz pravila koja se moraju ispoštavati ali je to zasebna tematika) nisam nalazio na polemike o ovom arhaičnom rješenju pisanja imena Davud. Isti primjer takođe se može naći u jednom ranom rukopisu iz Sane DAM 01-32.1 u kojem se ime poslanika Davuda piše u formi 'dwād':

Oba primjerka su hidžaske ortografije i evidentno je po pisanju imena poslanika Davuda da ili je zaista riječ o greškama pisara, tako da imamo samo jedan primjer metateze ili je zaista postojala forma 'dwād' kao ekvivalent imenu Davud u području Hidžaza, pa je ovaj oblik pisanja bio poprilično marginaliziran i ukoliko nije u oralnom prenošenju kur'anskog teksta osvjedočen kao izrazito prisutno čitanje vjerovatno je ostao potisnut budući da sva kanonska čitanja nude ortografsku formu 'dāwd'. Detaljniji odgovor trenutno ne bih znao ponuditi, lično sam u procesu istraživanja, a ovo je dakle samo jedan primjer karakteristika koje se tiču ovog berlinskog rukopisa.

7. Prisutno je još primjera koji mogu poslužiti kao ogledni u načinu različitih varijacija čitanja u ovom stavku, ali ću se ja sada posvetiti stavku br. 79 koji dakle odmah slijedi u kojem je jedan važan glagol koji izražava suptilnu predikatsku radnju a kod nas je preveden na sljedeći način: Jedni drugima nisu zabranjivali hrđava djela koja su činili – ružno li su postupali! (Duraković) - Jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali! (Korkut)

Ponovo ću koristiti dva navedena berlinska rukopisa, Ms.or.fol. 4331 i Wetzstein II 1913. Kako ćete vidjeti prisutna je razlika u konsonatskoj formi, pa ću vam pokazati koje forme postoje i karakteristiku berlinske ortografije u rukopisu Ms.or.fol.4331 u dijelu kojeg sam boldirao na bosanskom jeziku - Jedni drugima nisu zabranjivali/ Jedni druge nisu odvraćali. U originalnosti stavak počinje riječima: kānū lā (...)

Početak ovog stavka ne nosi izrazite razlike u smislu varijacija čitanja, štaviše čitanje je istovjetno, samo je ortografija drugačija sa jednim novim detaljom, a to je pisanje simbola za samoglasnike. Razlike po kojima se prepoznaje da je Wetzstein II 1913 rukopis kasnijeg perioda jeste crvena tačka iznad slova 'k' koja ovdje označava dugi samoglasnik 'a' što u ranom periodu nije bio slučaj i to je ortografska evolucija koja nastaje u 8. stoljeću usljed potrebe da se ne prave greške u čitanju koje nemaju nikakvu osnovu niti potporu, tako da je bilo važno naglasiti bojama određene samoglasnike. U primjeru iznad iz Ms.or.fol. 4331 rukopisa primijetite da ne postoje oznake za samoglasnike kao i to da su slova mnogo zgusnija u ovoj formi hidžaskog pisanja nego li u slučaju Wetzstein II 1913 tako da imate primjere dva tipa hidžaskog pisma. 

Prijevod ovog stavka je korektan i validan, tu dvojbi nema, s tim da ćemo na primjeru Ms.or.fol. 4331 vidjeti kako se ovaj stavak u prvom dijelu može čitati drugačije, tako da ćemo na kraju dobiti tri varijante čitanja. Prva varijanta je dominanta i općenito je prihvaćena kao kanonska a nju možemo čitati u berlinskom primjerku Wetzstein II 1913: 

U ovom primjeru konsonantska forma je 'ytnhwn' što omogućava čitanje ovoga glagola u formi 'yatanāhawna' kako se on dominantno i čita u svim kanonskim čitanjima i upravo su na temelju ovog izbora Duraković i Korkut ponudili svoje kvalitetne prevode budući da glagolska forma čitanja 'yatanahawna' podrazumijeva međuodnos s idejom značenja koju nosi ova vrijednost konsonanata a to je odvraćanje, sprječavanje, zabranjivanje itd. U ovom konkretnom slučaju prijevod je neminovno – jedni drugima (...) /jedni druge (...) – i ovo dominantno čitanje takođe na interpretativnom nivou podrazumijeva kuđenje ljudi kada se međusobno ne osuđuju u grijesima. Time se potvrđuje da su svi ljudi grješne prirode, i da ona kao takva sama po sebi nije problematična jer to jeste ljudska priroda, ali je problem ukoliko grijeh postane prihvaćen, i da se vrlo slabo afirmišu modeli djelovanja koji poboljšavaju sveukupni napredak društva. Budući da mi nije cilj se baviti interpretacijom ovog stavku detaljno pogledajmo sada šta dobijamo sa kombinacijom koja se nalazi u berlinskom rukopisu Ms.or.fol. 4331: 

U ovom rukopisu konsonatska forma je 'ynhwn' i u projektu kojeg vodi ''Berlin-Brandenburgische Akademie der Wissenschaften'' (BBAW) ''Corpus Coranicum'' navedeno je da je u ovom slučaju ispušteno slovo 't' što je vrlo moguće da se desilo ali prije nego li to uzmemo u obzir neophodno je posvjedočiti određenim materijalnim dokazima što je prvobitno moguće ukoliko se pogledaju ostali rukopisi pa čak i uporedni rukopis iz Sane DAM 01-32.1 u kojem međutim takođe piše 'ytnhwn', tako da je očito da ovdje ili imamo ispuštanje slova 't' od strane pisara ili imamo opet na djelu čitanje koje ili je bilo nekanonsko i naprosto nije posvjedočeno kao što su druga. U ovom slučaju iako je to gramatički moguća opcija značenje se djelomično mijenja i nemamo međuodnos kao u dominantnom čitanju, pa bi prijevod bio: '' Nisu zabranjivali (...)''. Gubimo odnos međusobne interakcije pozivanja ljudi na dobro svjesnih da su svi grješne prirode i na fonu je značenje da se ova skupina Israelćana o kojoj stavak zbori kudi jer kao grupa nisu zabranili određenu hrđavost što poprima drugačije interpretacijske nijanse u odnosu na prvobitno čitanje koje sam objasnio. Razlike su u nijansama, a izdvojeno čitanje koje nalazimo mimo ovoga utvrđenog pod a) 'ytnhwn' - yatanāhawna i b) 'ynhwn' – yanhawna koje nalazimo u berlinskoj ortografiji rukopisa Ms.or.fol. 4331 jeste čitanje Zejda ibn Alija c) 'ynthwn' – yantahūna i njega recimo navodi Abu al-Beqa'a al-Ukberi iz 13. stoljeća u knjizi ''Sintaksa izdvojenih nekanonskih čitanja Kur'ana''. 

Zejd ibn Ali zaslužuje detaljniju pažnju, ali navest ću samo da je 2013. godine objavljena knjiga na arapskom jeziku naslova '' Zbornik čitanja kur'anskog teksta Imama Zejda ibn Alija'' Abdulmedžida Nadīma. Zejd ibn Ali je ukratko loza Poslanikove porodice i bio je poznat po učenosti, a takođe se navodi da je bio ugledan i po tome što jedan kiraet ili varijanta čitanja Kur'ana se upravo njemu pripisuje, tako da mahom svi poznatiji tefsiri (knjige posvećene kur'anu i interpretaciji kur'anskog teksta) nerijetko navode njegova čitanja i leksička tumačenja pojedinih riječi. Za ovaj stavak navodi se njegovo čitanje kao drugo u odnosu na čitanje a) koje je dominantno. Zejdovo čitanje je bilo prisutno i izdvojeno ali se temeljito navodilo kao jedno od dva moguća načina razumijevanja ovog stavka budući da ako se stavak čita riječima ''kānū lā yantahūna (...)'' – ''Nisu se suzdržavali'', naprosto kuđenje je u pravcu toga da se data grupa nije kanila činjenja hrđavih djela i da su na tome ustrajavali ali nam opet izostaje punije značenje iz dominantnog čitanja a) 'ytnhwn' - yatanāhawna.

8. Berlinski rukopis Kur'ana Ms.or.fol. 4331 izuzev toga što je izuzetno važan budući na period kojem pripada, a to je vjerovatno i po paleografskim dokazima i radiokarbonskoj analizi 7. stoljeće, je ujedno primjerak koji posjeduje nekolicinu vrlo interesantnih ortografskih svjedočanstava među kojima sam izdvojio dva primjera. Mogao bi se napisati niz razlika samo na temelju ova dva stavka (78. i 79.) u odnosu na druga posvjedočena čitanja ili primjerke ranih prijepisa Kur'ana kao što je recimo razlika koja se javlja u stavku br. 79 u drugoj rečenici gdje je opće poznato da je uvodna rečenična partikula 'le' ali u ovom rukopisu je to 'fe' što je takođe jedan primjer koji zahtijeva uporednu analizu s drugim prijepisima budući da je ove varijante nemoguće naći u pisanoj literarnoj ostavštini koja se bavi historijatom čitanja Kur'ana. Uz ove pojedinosti možete vidjeti način na koji se ponaša jedan semitski tekst te kako i na koji način je Kur'an prihvatio realnost što ljudske prirode i percepcije realnosti, pa i podstrekivao jedan vid uređenog sistema višeslojnih modela čitanja i interpretacija što je sasvim suprotno turbo-folk pregledima islamske tradicije kao jednog čvrsto centraliziranog sistema s mnoštvo aksioma i vrlo malom nivou elastičnosti što je suprotno ustvari onome što nam potvrđuju materijalni dokazi o historijatu kur'anskog teksta.