Blagodarena rukopisna ostavština GHB-ove biblioteke

Listajući katalog orijentalnih rukopisa GHB-ove biblioteke u Sarajevu tek da vidim kakvih značajnih rukopisa je zavedeno, a da o njima nije mnogo ili uopće pisano, listao sam građu koja se odnosi na historijat kur'anskog teksta, te sam nabasao na izrazito vrijedan prijepis vrlo značajnog rukopisa al-Taysīr fī al-Qiraāt al-Sab'i napisanog perom Abū 'Amra al-Danija, koji bijaše rodom iz Andaluzije. Znajuči za ovo djelo kada sam vidio da se prijepis datog rukopisa nalazi doslovce u Sarajevu na tek nekoliko stotina metara od moje trenutne adrese boravka prvom prilikom sam posjetio GHB-ovu biblioteku, te sam pristupio čitanju prijepisa al-Danijevog vrlo značajnog djela iz oblasti različitih formi čitanja kur'anskog konsonantskog teksta. U katalogu orijentalnih rukopisa GHB-ove biblioteke, i to u prvom tomu, dati rukopis zaveden je na pedeset i četvrtoj stranici naslova na arapskom jeziku al-Taysīr fī al-Qiraāt al-Sab'i, a u prevodu je napisano Djelo o čitanju Qur'ana na sedam arapskih dijalekata.

Čitajući katalog prvi puta nisam primijetio ništa začuđujuće kada je posrijedi govor o samom naslovu ovog rukopisa, a kako i bih kada je ovo dominantno prepoznatljiv naslov datog rukopisa, al-Taysīr fī al-Qiraāt al-Sab'i. Vrag se kažu krije uvijek u detaljima, pa kada sam počeo da čitam prijepis kojem sam nakon izvjesnog vremena uspio da pristupim primijetio sam da je u katalogu prvobitno naslov ovog rukopisa pogrešno zaveden. Bio je to početak moje zainteresovanosti da se detaljnije upoznam sa prijepisom koji nudi dva interesantna naslova: a) Kitāb al-Taysīr fī 'ilm al-qirā(e)ti mea tadžwīd i b) Kitāb al-Taysīr li ḥifẓ al-maḏāhib al-qurrā al-sab'a. Naslov koji je naveden u katalogu al-Taysīr fī al-Qiraāt al-Sab'i nije pogrešan, štaviše, tačan je to naslov budući da dominantno se al-Danijev rukopis o različitim formama čitanja konsonantskog kur'anskog teksta navodi naslovljen ovim riječima, ali budući da katalog zorno predstavlja prijepis rukopisa koji se nalazi u GHB-ovoj biblioteci neophodno je bilo navesti ga pod jednim ili oba naslova koja je prepisivač izabrao a koja se nalaze na foliji 002. i 003. Naslov koji sam naveo pod b) takođe je naveden u prijepisu ovoga rukopisa koji se nalazi u Nacionalnoj biblioteci Egipta u Kairu, ali naslov kojeg je prepisivač odabrao i naveo na foliji 002. je koliko je meni za sada poznato jedinstven i nisam ga do sada nalazio. Slijedeći tok pisanja i ostavštine koja se tiče ovog vrlo važnog djela o kur'anskom konsonantskom tekstu jedno je uvijek sigurno, al-Danijev naslov očito je al-Taysir (Skraćenik) a sve što slijedi naknadno nakon ovog infinitivnog oblika uglavnom je djelo imaginacije prepisivača s tim da ćete uglavnom čitati naslov al-Taysīr fī al-Qiraāt al-Sab'i a opcija a) koja se nalazi na foliji 002. našeg prijepisa o kojem pišem je jedinstvena.

Rukopis je to koji je imao različite vlasnike, jedno vrijeme bijaše u vlasništvu Nuha al-Ansarija al-Hanefija pa je potom prešao u vlasništvo Alija ibn Sejfudina Ibn Abi al-Suuda. U čijim je sve rukama ovaj rukopis bio teško je sada kazati precizno ali očito je po određenim folijama da je završavao u posjedstvu vrlo intrigantnih vlasnika ili njima bliskih osoba budući da karakteristika ovog rukopisa su i brojni talismani ispisani na početku i na kraju rukopisa. Ko god da se usudio da piše raznolike talismane po ovom rukopisu pazio je da to ne čini u okviru samog rukopisa već na početnim stranicama prije samog uvoda, te na kraju rukopisa na praznim stranicama koje su očito bile idealne za napisati niz vrlo kreativnih talismana. O talismanima koji su pisani u okviru ovog rukopisa čija je adresa bivanja GHB-ova biblioteka moguće je napisati zasebnu studiju, te o razlikama među ispisanim talismanima, od početnih koji su primjer islamiziranog sujevjerja ili naprosto primjer kako monoteistička tradicija unutar sebe ugrađuje određene motive vjerovanja prisutne u lokalnoj zajednici do vrlo složenih talismana o rastavljanju i unošenju razdora. Kako su konkretno ovi talismani se našli ispisani na ovom vrlo vrijednom rukopisu nemoguće je utvrditi barem na temelju trenutne građe koja postoji u vezi s ovim rukopisom, ali uprkos tome svjedoči burnom historijskom putovanju datog rukopisa sve do trenutne adrese na kojoj obitava i čeka da ga se detaljnije istraži i predstavi javnosti.

Primjeri talismana: 

Vrijednost prijepisa al-Danijevog rukopisa al-Taysīr

Pisati uopće kvalitetno o historiji kur'anskog teksta uzimajući u obzir kako ortografsku evoluciju Teksta tako i sam razvoj teorijskog pristupa koji objašnjava samu strukturu u smislu forme koju kur'anski konsonantski tekst podržava i sve vrijeme od svog početka gaji podrazumijeva kreiranje vrlo ozbiljne slike o temeljnom konceptu islamske tradicije. Posredstvom forme koju je ustoličio kur'anski konsonantski tekst u jednom okvirnom holističkom pregledu historijata islamske tradicije vidljivo je da se ona kreirala baš na način kako je uspostavljen sam konsonatski tekst. O tome šta konkretno podrazumijevam pod formom kur'anskog konsonatskog teksta pisat ću upravo na temelju prijepisa al-Danijevog rukopisa koji se nalazi u GHB-ovoj biblioteci u Sarajevu. Ne bih mnogo duljio s biografskim podacima al-Danija budući da imam potpuno drugi naum, a to je da iskoristim predstavljanje ovog rukopisa posredstvom uvoda u teoriju o višeformnosti kur'anskog konsonatskog teksta i mogućnostima dekodiranja jednog koda na više načina na temelju čega je Tekst uspostavljen kao Knjiga više formi i boja. Upravo su boje bile vrlo često važne u okviru historije evolucije kur'anskog konsonantskog teksta, a na osnovu knjiga koje je napisao al-Dani (981-1053) a među kojima su bili i spisi koji su se bavili razjašnjavanjem kakvi modeli dijakritičkih oznaka su korišteni za lakše čitanje Teksta, te kakve su boje upotrebljavanja za označavanje primarno kratkih samoglasnika moguće ja jednostavnije dekodirati zagonetne primjere. Al-Dani, koji je rođen u Kordobi, a poslije je živio u Daniji, nedaleko od Valencije, po kojoj je postao i poznat pa od tud naziv al-Dani, je prevashodno autor nekoliko krucialno važnih djela kada je posrijedi govor o historijatu kur'anskog konsonatskog teksta.

Želite li pisati bilo šta o kur'anskom tekstu a da to iole ozbiljno izgleda ili barem da na temelju referenci se može kazati da ste koristili ozbiljnu literaturu vi naprosto morate se koristiti djelima koja je napisao al-Dani. Ironično ili ne ali ponajvažnija djela o kur'anskom konsonantskom tekstu napisana su na tlu Evrope a posjedovati bilo kakav prijepis nekog al-Danijevog rukopisa zaista je momenat dike i ponositosti, a Bosna i Hercegovina se može pohvaliti da posjeduje prijepis najpopularnijeg djela koje je napisao al-Dani, a to je al-Taysir (Skraćenik). Izabrao sam prijevod Skraćenik striktno za potrebe teksta i kako bih približio namjenu naslova dotičnog rukopisa a što al-Dani objašnjava u uvodu ovoga rukopisa ili tačnije na foliji 004.

Folija 004. iz GHB-ove biblioteka

Napisao je al-Dani u samom uvodu da bijaše zamoljen da napiše knjigu koja će biti sažetak poznatih sedam formi čitanja kur'anskog konsonantskog teksta, te da će to i učiniti i odgovoriti na datu molbu, tako što će napisati kratki pregled datih varijanti čitanja bez opsežnosti i nepotrebnog duljenja kako bi čitaoci mogli na što jednostavniji način da se upoznaju sa svim višeformnim oblicima čitanja Teksta. Važan je ovo korak bio kojeg je al-Dani načinio za sam historijat kur'anskog teksta a objasnit ću i zašto, te zbog čega mislim da je i nama konkretno u Bosni i Hercegovini potrebnije detaljnije i adekvatnije upoznavanja sa suštinom višeformičnosti ovoga značajnog sakralnog teksta. Bošnjački institut takođe posjeduje prijepis ovog al-Danijevog rukopisa (Ms 105) kao i prijepis još jednog važnog rukopisa Fuyuḍ al-Itqān fī Wudžūh al-Furqān koji se uzgred bavi prikazom deset različitih formi čitanja kur'anskog konsonantskog teksta. Egzistiranje tradicije višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta što je podrazumijevalo postojanje nekoliko varijanti čitanja koje su kolale u zajednici nagnalo je upravo al-Danija da učini dvije stvari: 1) da pojednostavni sedam dominantnih normiranih varijanti čitanja koje su prevladale tokom izvjesnog perioda, te da 2) pokuša od tradicije višeformičnosti kur'anskog konsonantskog teksta spriječiti elitizaciju ovog dijela islamske tradicije.

Elitizacija podrazumijeva nedostatak uopće ikakvog znanja o samom historijatu kur'anskog konsonantskog teksta a time i izrazito važne tradicije višeformičnosti kojeg ovaj sakralni tekst ustoličuje, ili kako je često na Bliskom istoku, da postoji osnovno znanje o različitim varijantama čitanja Kur'ana ali da nedostaje jasnija svjesnost šta to tačno se time podrazumijeva u smislu kulture i tradicije. Al-Taysīr je s tim u vezi težnja autora da približi tradiciju višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta široj publici budući da je islamska tradicija građena na svjesnosti i znanju da je stožerni sakralni tekst višeforman. Ne postoji samo jedna normirana varijanta čitanja budući da osnovna je nit tradicije višeformnost kur'anskog konsonantskog teksta. Semitski konsonatski tekst dozvoljava upravo takve oblike egzistirajućih formi, jer nepisanjem kratkih samoglasnika pa često i određenih dugih samoglasnika uz početno neegzistiranje dijakritičkih oznaka Knjiga je otvarala zaista vrata višeformnog čitanja i taj kod predstavlja osnovu islamske tradicije. Al-Taysīr počinje sa jednostavnim pojašnjenjem uvoda u sedam izabranih varijanti koje je u međuvremenu normirao još jedan značajan znalac o kur'anskom konsonatskom tekstu Ibn Mudžahid u 9. stoljeću. Primjera radi al-Dani govori da ukoliko se recimo slažu varijante čitanja prenešene od triju autoriteta iz Kufe, 'Asima, Hamze i al-Kisaija on će naprosto pisati: Kufljani su čitali (...). Iako možda na momenat marginalan detalj ustvari je veoma važan budući da se u kompletnoj priči o višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta  važnost pridaje određenom geografskom prostoru.

Nemoguće je pratiti različite varijante čitanja kur'anskog konsonantskog teksta ne imajući na umu geografske prostore i način na koji su metodološki različite varijante čitanja Teksta podijeljenje upravo na osnovu geografskog prostora. Mekka, Medina, Basra, Kufa i Damask postat će glavni centri zbivanja i polemika o kur'anskom tekstu, a najizrazitije polemike su se vodile na područje Kufe što je vjerovatno i jedan od razloga zbog kojih će čak tri autoriteta iz Kufe da postanu normirani unutar sedam varijanti čitanja budući da je zajednica u Kufi i nakon Osmanovog normiranja kur'anskog konsonatskog teksta nastavila da slijedi i javno uči Tekst po varijantima koje su označene kao prijeosmanove varijante uz niz nekoliko kompetativnih varijanti čitanja u skladu s Osmanovim normiranjem Teksta. Geografski prostori nude različite kulture, tradicije, dijalekte i sve su to elementi koji su doprinosili egzistiranju nekoliko varijanti čitanja kur'anskog konsonatskog teksta.

Al-Taysīr je namjenski nastao kao izrazita potreba da se pojednostavi i predstavi kako to uopće jedan Tekst može da egzistira unutar tradicije višeformnosti, te da date varijante postanu kanonske i da svaka na svoj način bude uopće prihvaćena bez snažne dominacije jedne nad drugom. Zbog toga nauma i uspješnosti obavljenog zadatka ovaj rukopis će postati jedan od najvažnijih unutar islamske tradicije kada je posrijedi govor o kur'anskom konsonantskom tekstu.

Višeformnost kur'anskog konsonantskog teksta

Specifičnost kur'anskog teksta počiva prvenstveno na tome da je to Tekst koji se božanski otkriva primarno u konsonatima dok je domen samoglasnika proces dekodiranja koji se dešavao posredstvom primarno ljudske intervencije. Posmatrate li proces stasavanja kur'anskog konsonantskog teksta tačno je i da je historijski tekao vrlo jasan proces normiranja konsonatskog teksta, ali kompletan historijat polemika u i oko kur'anskog teksta počiva na njegovom dekodiranju posredstvom samoglasnika. Imajući na umu da je to tekst koji nije posjedovao ni dijakritičke oznake pa su fonemi 'z' i 'r' istovjetno ortografski označavani ili 'š' i 's' na primjer te niz drugih kombinacija uz nepisanje samoglasnika jasno vam je koliko se tu otvaralo opcija za različite vrste dekodiranja teksta. Proces dekodiranja je nešto što mene primarno zanima kada je posrijedi prikaz al-Danijevog rukopisa Al-Taysīr budući da je i autorova namjera bila da skrati svoji obimni zbornik kojeg nazvaše Džamiu al-Bayan (Zbornik razjašnjenja) u kojem je vrlo obuhvatno prikazao sedam različitih formi čitanja kur'anskog teksta normiranih perom Ibn Mudžahida u 9. vijeku, a što je on uspješno i učinio. Kur'anski tekst će se po svojoj prirodi unutar islamske tradicije formirati kao tekst višeformnosti čiji osnovni tekst kojeg u praksi se naziva konsonatskim, budući da je ortografski dominantno prikaz samo suglasnika, je dozvoljavao i težio tome da bude dekodiran na više načina.

Ta usložnjena priroda kur'anskog teksta da se ustoliči kao tekst koji unutar sebe sadrži kod koji je normiran i standardiziran ali ipak u tolikoj mjeri potpuno otvoren za različito dekodiranje posredstvom unošenja samoglasnika koji omogućavaju često različito čitanje osnovnog teksta stvorila je tradiciju kojoj i danas svjedočimo, a to je tradicija višeformnosti budući da islamska tradicija počiva na nizu različitih internih tradicija koje su sljedstveno različitim opcijama dekodiranja osnovnog teksta stvarala svoje zasebne tradicije. Proces dekodiranja kur'anskog konsonatskog teksta nazvan je vrlo poetično farš al-hurūf što bi u prijevodu značilo razastiranje riječi ali tek u doslovnosti budući da infinitivni oblik farš znači prostrijeti ćilim, zastrti nešto hasurama, a može biti i imeničkog karaktera u značenju prostirač, ćilim, hasura, rogožina itd. Al-Dani izdvaja posebno poglavlje, ujedno i najopširnije u okviru Al-Taysīra, koje imenuje bābu ḏikri farši al-ḥurūfi (poglavlje o specifičnim varijantama pojedinih riječi). Prijevod je ovo kojeg sam izabrao temeljno kako bih razjasnio ideju značenja fraze farš al-ḥurūf ali posvetimo li se doslovnosti značenja ove fraze bit će da se bavimo prostiranjem riječi, ili sukladno bukvalnom značenju težnja je u ovom poglavlju al-Danijevog rukopisa da se riječi razastru poput ćilima u svim svojima nijansama i specifičnostima, te se temeljem toga uvidi višeformnost kur'anskog konsonatskog teksta.

 Folija 037. (Poglavlje o specifičnim varijantama pojedinih riječi – sura al-Baqara)

Višeformnost kur'anskog teksta tradicionalno je vrlo slikovito predstavljanja terminom farš koji takođe može značiti i popločati, kaldrmisati. Sa glavnom idejom značenja koju nose suglasnici f-r-š a to je raširiti ili prostrijeti nešto semantičko polje unutar tradicije koja je proučavala modalitete dekodiranja kur'anskog konsonantskog teksta dosegla je nivo na kojem je doslovno višeformnost kur'anskog teksta poimana kao proces prostiranja različitih formi jedne specifične riječi ili fraza koje su se u datom kontekstu mogle višeformno dekodirati. Kako je taj proces izgledao navest ću primjer sa folije 037. kojeg al-Dani takođe spominje, a riječ je o stavku br. 37.

Folija 037., 37. stavak sure al-Baqara

Poslužit ću se nekolicinom prevoda na bosanskom jeziku ovoga stavka kako bih ukazao na višeformnost kur'anskog konsonantskog teksta, te kako se dati tekst može različito dekodirati:

Besim Korkut - I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.

Esad Duraković - Potom Adem primi od svoga Gospodara Riječi neke i Bog prihvati njegovo kajanje, jer On zaista rado prima pokajanje i Milostivan je.

Muhamed Mehanović - I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On je, doista, stalni Primatelj pokajanja, Milostivi.

Nurko Karaman – Potom je Adem primio od Gospodara svoga Riječi, i On mu je oprostio. Doista, On je Onaj Koji mnogo prašta i Koji je jako milostiv.

Čaušević i Pandža – Adem je uzeo i zapamtio neke riječi od svoga Gospodara i pokajao se je. Bog je primio njegovo pokajanje. Bog prima pokajanje svojih robova koje iz milosti i ljubavi stvara.

Zadržimo se na stavku br. 37, pa pogledajmo ortografski prikaz ovoga stavka u ranim prijepisima kur'anskog teksta:

Berlin, Staatsbibliothek: Kodex Samarkand (Faksimiledruck Sankt Petersburg 1905)

Ortografski prikaz ranog primjerka kur'anskog konsonantskog teksta izostavlja dijakritičke oznake kao i samoglasnike pa stavak br. 37. sure al-Baqara pisat će al-Dani (folija 037.) može da se čita tako da imenica Adem bude objekat a riječi subjekat rečenice naprosto inverzijom pozicije samoglasnika. Imenica Adem će se umjesto Adem(u) – sufiks (u) je gramatički morfem kojim se izražava nominativ ili vršilac radnje – čitati Adem(e) – sufiks (e) je gramatički morfem kojim se izražava akuzativ ili objekat radnje, a riječ kalimat(in) – sufiks (in) je gramatički morfem koji izražava neodređenost i objekat radnje – će se čitati kalimat(un) – sufiks (un) je gramatički morfem kojim se takođe izražava neodređenost ali i padežni oblik nominativa, te subjekat radnje. Kur'anski konsonatski tekst dozvoljava ovakav vid čitanja ovoga stavka, a unutar standardiziranih raširenih formi čitanja kur'anskog teksta ova forma čitanja prenosi se posredstvom Qunbula (u. 904.) i al-Bazzija (u. 864) koji dato čitanje su prenijeli od strane dominatno prihvaćenog učača Kur'ana iz Mekke Ibn Kasira. Al-Dani u Al-Taysīru upravo spominje da čitanje stavka 37. sure al-Baqare na način da Adem postaje objekat radnje a ne subjekat je dekodiranje teksta prenijeto i prepoznato unutar mekkanskog čitanja Ibn Kesira (uglednog učača kur'anskog teksta).

U nekoliko prijevoda koje sam naveo na bosanskom jeziku očito je da svi prevodioci prate formu kur'anskog konsonatskog teksta tako što imenicu Adem striktno čitaju u obliku subjekta a što je kako se da vidjeti jedna ali ne i jedina varijanta budući da je osvjedočeno i ortografski, te u skladu s pravilima arapskog jezika potvrđeno čitanje koje Adema smješta u objekta radnje, te se time prijevod iz forme: Potom Adem primi od svoga Gospodara Riječi neke (...) – preoblikuje i biva – Potom Adema dočekaše riječi neke (...).

Značenje se mijenja djelomično, pa Adem više nije subjekat radnje koji dočekuje i prihvata neke Božije riječi već je on taj koji stremi ka nekim nepoznatim riječima usljed kojih će mu se ukazati Božija milost budući da te riječi već egzistiraju i one su te koje njega čekaju da dođe, te da ih prihvati. Ne zalazeći previše u moguće interpretacije ovoga stavka očito je da višeformnost kur'anskog teksta omogućava da odnos prema nekim riječima, što donose spasenje i blagodarenost, može biti i uglavnom jeste dvosmjeran. Nekada smo u procesu dočekivanja riječi, ali nekada je uistinu potrebno da se prema značenju određenih riječi krećemo, te da ih prihvatimo nakon njihove spoznaje. Procesi učenja značenja nekih riječi bivaju dvosmjerni budući da se saznajna priroda čovjeka svodi nekada na preuzimanja znanja i informacija, a nerijetko se zahtijeva i kretanje ka spoznaji određenog značenja i znanja koje u sebi sadrže određene riječi.

Moguća su dakle dva čitanja ovoga stavka, i takođe dva različita prijevoda: a) Potom Adem primi od svoga Gospodara Riječi neke (...) i b) Potom Adema dočekaše riječi neke (...). Al-Dani se u svom rukopisu kojeg prevodim ovom prilikom Skraćenik zadržava striktno na konciznom navođenju kako je moguće čitati dati stavak u skladu sa mekkanskom formom Ibn Kesira, ali pri tome ne zalazi u interpretaciju datoga stavka i mogućnosti različitog interpretacijskog ishoda usljedovanog drugačijom formom čitanja ili figurativno prostiranjem novih specifičnih oblika čitanja određenih stavaka (farš al-ḥurūf).

Višeformnost kur'anskog konsonantskog teksta nas naučava da je riječ o Tekstu koji naprosto uvijek možete u određenoj mjeri da čitate drugačije, te sukladno tome i da otvarata vrata za drugačije interpretativne ishode. O intepretacijama se u ovom tekstu ne bih bavio, jer imam namjeru prevashodno da predstavim osnovnu nit na kojoj počiva kur'anski tekst a o kojoj se rijetko piše. Višeformnost kur'anskog konsonatskog teksta podrazumijevalo je stasavanje tradicije koja će prevashodno gajiti kulturu višeformnosti čitanja a time i stvaranje uslova za egzistiranje različitih islamskih tradicija. Omogućeno je to procesom standardizacije kur'anskog konsonantskog teksta tokom prve polovine 7. stoljeća a tokom sljedećih stoljeća nastat će niz kvalitetnih djela koja su se bavila stvaranjem metodologije nivoa dopustive tolerirajuće elastičnosti, te višeformnosti koja je predstavljala sam Tekst. Pod elastičnošću mislim na problem koji je nastajao kada pred sobom imate pisani tekst nastao u primarno oralnoj kulturi i to čisto konsonatski tekst, što vam omogućava niz mogućnosti da dotični tekst čitate u više različitih formi. Neregulisanje dopustivog niova elastičnosti čitanja podrazumijevalo je sukladno evoluciji kur'anskog konsonatskog teksta mogućnost stvaranja brojnih različitih čitanja Teksta, pa je shodno tome tokom 9. stoljeća udaren okvirni metodološki okvir za normiranje višeformnosti čitanja kur'anskog teksta, tako da su određena čitanja dobila status standardiziranih čitanja a druga su neuspijevajući da ispune sve postavljene kriterije ostajala po strani kao izdvojena čitanja. Namjerno ne bih ta čitanja tretirao nekanonskim iako se taj termin koristi ali budući da u kontekstu kur'anskog konsonatskog teksta je riječ o specifičnoj tradiciji o kojoj ću nadam se pisati detaljnije drugom prilikom, pokazat ću na primjeru sure al-Falaq kada i u kojoj eventualno situaciji bi se mogao koristiti termin nekanonskog čitanja, te zbog čega je termin izdvojena čitanja adekvatniji ekvivalent.

Standardizirano, izdvojeno i nekanonsko čitanje na primjeru sure al-Falaq

Fotografija br. 1

Kairo, al-Maktaba al-Markaziyya li-l-Maḫṭūṭāt al-Islāmiyya: Großer Korankodex (sura al-Falaq, stavak br. 2)

Fotografija br. 2

Berlin, Staatsbibliothek: Petermann I 38 (Ahlwardt 339) - (sura al-Falaq, stavak br. 2)

Fotografija br. 3

Berlin, Staatsbibliothek: Wetzstein II 1925 (Ahlwardt 364) – (sura al-Falaq, stavak br. 2)

Sura koje je svima poznata i koja se stalno čita je definitivno sura al-Falaq, tako da je ona vrlo zgodna kao primjer višeformnosti kur'ansko konsonantskog teksta a koje se uzgred al-Dani u rukopisu o kojem primarno i pišem dotiče ali vrlo kratko što je u konačnici i bila namjera Al-Taysīra, sažeto predstaviti standardizirana višeformna čitanja sedam metodološki normiranih sistema čitanja. Al-Dani će u Al-Taysīru napisati da unutar sedam normiranih sistema čitanja ne postoje razlike kada je posrijedi govor o suri al-Falaq. Stavak br. 2 sure al-Falaq čitao bi se tako (...) min šarri ma ḫalaqa (...) a što je evidentirano i materijalno na rukopisu Petermann I 38 (Ahlwardt 339) koji se nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu. Fotografija br. 2 karakteristična je po tome što je riječ o rukopisu u kojem se crvenom bojom označavaju kratki vokali, pa je u ovom primjeru kod prijedloga mn crvenom bojom označen kratki samoglasnik (i) a imenica šrr, odnosna čestica mā, i glagol ḫlq nose crvenu boju pisanu iznad suglasnika za oznaku kratkog samoglasnika (a) = šarr, mā i ḫalaqa. Petermann I 38 (Ahlwardt 339) je rukopis koji na primjeru sure al-Falaq predstavlja normirano čitanje o kojem piše i al-Dani u Al-Taysīru i na temelju ovoga standardizovanog čitanja slijedili su i prijevodi na bosanski jezik:

Besim Korkut – (...) od zla onoga što On stvara (…)

Esad Duraković – (...) od zla onoga što On stvara (...)

Muhamed Mehanović – (...) od zla onoga što On stvara (...)

Nurko Karaman – (...) od zla onoga što On stvara (...)

Čaušević i Pandža – (...) od onoga zla, kojeg je On stvorio (...)

Svi navedeni prijevodi revnosno su prenijeli i dekodirali kur'anski konsonatski tekst u skladu sa standardizovanim i raširenim čitanjem ovoga stavka koje glasi upravo (...) od zla onoga što On stvara (...) uz razliku Čauševića i Pandže koji su glagol ḫalaqa preveli u perfektu budući da je tako upotrijebljen i time otvorili mogućnost interpretacije da se od zla kojeg je On stvorio odnosi na opasnosti koje je Bog stvorio kao što se to često navodi u tumačenjima ovoga stavka, pa se tim slučajem navode za primjere divlje životinje ili zvijeri koje mogu ugroziti čovjekov život. Četiri druga prevoda glagola ḫalaqa su prevedena u značenju svevremenosti budući da su dotični prevodici se očito vodili time da u ovom slučaju glagol u perfektu se koristi za radnju koja se još uvijek dešava i svevremenske je prirode a što se može izražavati u arapskom jeziku perfektom. U ovom slučaju morali biste teološki obrazlagati da li se imenica šarr odnosi na opće zlo, te da li je to Bog svremenski i stalno ujedno i kreator zla ili je posrijedi nužno drugačije razumijevanje ovoga stavka. To je već domen interpretativnosti kur'anskog konsonatskog teksta ali već na temelju raspoloživih prijevoda vidimo dakle dvije razlike koje se javljaju ukoliko se dati konsonatski tekst pročita tako da se glagol ḫlq čita u samoglasničkoj kombinaciji a-a-a i što potom prevodiocu omogućava dva načina prevođenja koja su prisutna u prijevodima na bosanski jezik.

Sada ću obratiti pažnju na fotografije br. 1 i br. 3 budući da one reprezentativnije predstavljaju kur'anski konsonatski tekst, i to posebno fotografija br. 1 zbog svoje održanosti i jasnoće. Primijetit ćete barem da ne postoje nikakve dijakritičke oznake a što znači da nemamo ortografski prikaz samoglasnika pa sve što nam piše je sljedeće: (...) mn (š)r mā (ḫ)lq (...). U situaciji bez dijakritičkih oznaka imamo i situaciju da ne možemo jasno ortografski praviti ni razliku između određenih fonema pa je slovni prikaz fonema (s) i (š) u ovom slučaj identičan kao i fonema (ḫ) i (ḥ). Kontekst i naravno tradicija onemogućavaju čitanje kur'anskog konsonatskog teksta u toj mjeri elastično da dotični stavak čitate u nekim nevjerovatnim kombinacijama ali ipak mogućim koje neću sada navoditi budući da mi je namjera pozabaviti se kontekstualno i tradicionalno mogućim čitanjima a koja nisu dostigla nivo općeg standardnog čitanja unutar normiranih višeformnih modaliteta čitanja.

Al-Ukberi u svom značajnom djelu o sintaksi kur'anskog konsonantskog teksta Sintaska izdvojenih čitanja navodi dva dodatna čitanja koja su bila prisutna pri čemu je jedno potpuno odbačeno i to bi čitanje kako ću obrazložiti se moglo smatrati nekanonskim. Ta dva čitanja spominje i Ibn Halawayh u svom sažetku kojeg nazvaše Sažetak o izdvojenim kur'anskim čitanjima te al-Qaysi u knjizi Sintaksa Kur'ana. Riječ je o sljedeća dva čitanja. Jedno je negacijsko kojim se kazuje (..) od zla kojeg On stvorio nije (...). To je situacija kada se imenica šarr čita neodređeno poslije prijedloga min na način min šarr(in) usljed čega odnosna čestica mā postaje negacija perfekta pa je značenje stavka: (..) od zla kojeg On stvorio nije (...). Ovo čitanje bi bilo uslovno nekanonsko budući da je rezultat mišljenja da je kur'anski konsonantski tekst Objava a da su samoglasnici potpuno proizvod ljudske intervencije, tako da se ovo čitanje pripisuje Amru ibn Ubejdu, mutezilitskom ugledniku. U skladu s tom teorijom samoglasnici su mogli biti uvijek proizvod polemisanja koji se rješavao sukladno racionalnoj argumentaciji dok s druge strane postojao je stav da izbor samoglasnika mora biti ipak utemeljen na poslaničkoj tradiciji, te se samo takva čitanja uzimaju u obzir i o njima se polemiše. Iz te tradicije će se razviti različiti stavovi o izdvojenim čitanjima (takozvanim šaz kiraetima). Ibn Džini će pisati da su to čitanja koja takođe zaslužuju posebnu pažnju i da su ona dio sveukupne tradicije uprkos tome što zbog određenih argumentativnih slabosti ne mogu kategorički da se pripišu poslaničkoj tradiciji poduke kur'anskog konsonatskog teksta. Iako se ne recitiraju kako ne bi postala raširena ona takođe treba da se proučavaju. Sljedstveno toj tradiciji materijalni dokazi u vidu ranih fragmenata prijepisa kur'anskog konsonatskog teksta svjedoče postojanju te tradicije budući da se u određenim prijepisima bojama označavaju kako standardizirana normiranja čitanja tako uporedo i izdvojena, a o čemu je kvalitetno pisao Yasin Dutton. Fenomen odnosa samoglasnika i suglasnika je ustvari najfascinantniji dio ukupne historije kur'anskog teksta a time i islamske tradicije generalno budući da je to odnos koji je konstruisan tako da nužno kreira višeformnost i protivan je jednom monolitnom sustavu čitanja.

Svjedoči tome drugo izdvojeno čitanje drugog stavka sure al-Falaq a koje bi glasilo (...) od zla koje je stvoreno (...). Ovo čitanje je zabilježio Ibn Halawayh u spomenutoj knjizi Sažetak o izdvojenim kur'anskim čitanjima:

Glagol ḫlq je nanovo u centru zbivanja, i po navodu Ibn Halawayha neki neodređeni, pretpostavljam ugledni učači kur'anskog teksta, čitali su ovaj glagol protivno ustaljenim standardnim samoglasničkim kodom a-a-a. Koristili su naime kombinaciju u-i-a pa se dotični glagol čitao ḫ(u)l(i)q(a) što je gramatički i sintaksički potpuno valjano s tim da se u ovom slučaju dati glagol čita u pasivu pa je prijevod: (...) od zla koje je stvoreno – se stvara (...). U ovom slučaju pasivni oblik nudi potpunu drugačiju intepretativnu mogućnost budući da se eksplicitno ne navodi da je Bog stvaratelj zla već se ono kreira od strane nepoznatog subjekta pa s tim u vezi ovo izdvojeno čitanje nudi sasvim drugačiji intepretativni ishod, te takođe ako se uzme kao zbir svih mogućih čitanja ovoga stavka onda standardizirano čitanje postaje omeđeno i suženo a što dalje zahtijeva teološku detaljnu razradu i posvećenost. Kao što sam već napisao, interpretacijama se baviti neću, ne jer me ne zanimaju, već naprosto jer imam potpuno drugu nakanu a to je da predstavim osnovnu srž kur'anskog konsonantskog teksta a to je višefermnost čime se stalno posredstvom tradicije omogućavalo i težilo tome da i sama tradicija egzistira u višeformnosti.

Značajnost prijepisa al-Danijevog Al-Taysīra

Prijepis al-Danijevog djela o višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta Al-Taysīr svjedoči važnoj ustoličenoj tradiciji na našim prostorima kada je riječ o ovome sakralnom tekstu. Iako danas svjedočimo nekolicini prijevoda kur'anskog teksta činjenica je da ne posjedujemo prijevod niti jedne druge forme kur'anskog konsonantskog teksta kao što ne možemo učestalo ni čitati radove o ovoj tematici. Iz nepoznatih mi razloga višeformnost kur'anskog konsonantskog teksta je kod nas potpuno zapostavljena tematika da je za mnoge čak i nepoznanica iako se radi o samom tkivu islamske tradicije i kur'anskom tekstu koji je prepoznatljiv u svojoj višeformnosti. Prijepis Al-Taysīra koji se nalazi u GHB-ovoj biblioteci svjedoči veoma bogatoj ostavštini i utjecaju kojeg je al-Dani stvorio u povijesti proučavanja kur'anske ortografije i višeformnosti konsonantskog teksta tako da ne čudi da je baš Al-Taysīr glavni izvor za projekat Corpus Coranicum kada je posrijedi digitalno predstavljanja višeformnih varijanti čitanja kur'anskog konsonantskog teksta. Mnoštvo je izvandrednih radova i projekata koji su u toku kada je riječ o historijatu kur'anskog teksta, tako da su uslovi idealni da rukopisi koje posjedujemo u našim bibliotekama budu predstavljeni javnosti a vremenom i vrlo detaljno obrađeni u sklopu tematike o višeformnosti kur'anskog teksta. U GHB-ovoj biblioteci se nalazi još jedan rukopis pod imenom Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār (Otkrovljenje tajni o ortografiji normiranih mushafa) koje se takođe pripisuje al-Daniju ali činjenica je da on nije autor ovog rukopisa iako se na foliji 002. autorstvo ovog djela pripisuje al-Daniju. Bilo bi sjajno posjedovati prijepise različitih rukopisa ovog autora ali saznanje da imamo prijepis Al-Taysīra sasvim je dovoljno da se ukaže na status što ovoga djela, koje je postalo toliko popularno među muslimanskim zajednicama kao reprezentativan sažetak višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta do toga da je i naša tradicija bila upoznata sa ovim važnim fenomenom.

Značajnost Al-Taysīra ogleda se prevashodno u tome što je to djelo koje sažeto predstavlja osnovni prikaz metodoloških dostignuća o normiranju višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta do 11. stoljeća, te predstavlja vrlo kvalitetan uvod za proučavanje šire građe o ovoj tematici. Idealan je to rukopis za stvaranje podloge za daljni razvoj teorijski iscrpnijeg prikaza ideje koja se izvija iz tradicije o višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta. To je ideja koja prvobitno počiva na poduci da kur'anski sakralni tekst nije monolitni tekst brojnih različitih intepretacija usljedovanih ljudskim djelovanjem već prevashodno Tekst koji u svojoj formi počiva na višeformnosti kao normi iz čega su mogućnosti različitih interpretativnih ishoda sasvim prirodni i sastavni dio islamske tradicije. Potrebno bi bilo napisati sasvim zaseban tekst kakve su sve teorije postojale o odnosu suglasnika i samoglasnika kada je riječ o kur'anskom konsonatskom tekstu, ali jedno je neminovno, nepostojanje ortografskog prikaza samoglasnika podrazumijevalo je ozbiljnu ljudsku intervenciju i predanost ka razumijevanju Teksta, te razvijanju različitih modela ortografskog prikaza višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta. Priroda višeformnosti podrazumijevala je takođe nepostojanje jednog strogog centralnog autoriteta koji je upravljao mehanizmom normiranja i kanonizacije višeformnih čitanja zbog čega su različiti modaliteti i metodologije stalno bili u opticaju. Danas je pristup materijalnoj građi veoma olakšan, tako da uz rukopisnu građu kakva je na primjer Al-Taysīr važno je posvetiti se proučavanju dostupne rukopisne ostavštine kur'anskog konsonantskog teksta iz 7. i 8. stoljeća kao najreprezentativnijih primjeraka prijepisa kur'anskog teksta do kasnijih prijepisa koji nude uvid u kasniji stadij evolucije ortografije kur'anskog konsonantskog teksta.

Tradicija višeformnosti Teksta zahtijeva potpuni drugačiji teorijski pristup kur'anskom tekstu budući da višeformnosti podrazumijeva izrazit nivo tolerantnosti spram mogućnosti egzistiranja različitih interpretativnih formi i u konačnici egzistiranja različitih tradicija što jeste važna karika ukupnog zbira islamske tradicije. Riječ je o tradiciji koja gaji višeformnost i prigodan nivo decentraliziranosti tako da historijski uvijek su postojali različiti policentrični sustavi koji su svi zbirno činili ukupni mozaik islamske tradicije. Al-Taysīr je s tim u vezi veoma bitan rukopis koji predstavlja uvod u tradiciju čiji stožerni tekst počiva na policentričnosti i višeformnosti kao osnovnim stubovima na kojima počiva cjelokupna tradicija. Kur'anski konsonatski tekst je s tim u vezi fantastičan što uvijek možete da ga čitate u određenom aspektu potpuno drugačije nego li prošli put što ste to činili a tek potom da mislite o mogućnosti novih interpretativnih ishoda usljedovanih novim čitanjem. Odnos suglasnika i samoglasnika kako to piše Ibn Mudžahid tokom normiranja sedam varijanti višeformnog čitanja kur'anskog konsonatskog teksta o kojima sažeto je pisao al-Dani u Al-Taysīru počiva na istim osnovama kao i pravni propisi. Njihova suština je stalno sučeljavanja argumenata i kreiranje policentričnih sustava što se istovjetno dešavalo upravo sa stožernim tekstom čiji kod (konsonatski tekst) se dešifrirao posredstvom određenih mehanizama (samoglasnici u različitim kombinacijama prenošeni tradicionalno najprije oralnim putem s generacije na generaciju). Ti mehanizmi su mogli biti različitih formi ali bi uvijek služili da dešifruju jedan te isti kod s tim da je kod omogućavao da bude dekodiran na različite načine što ga je činilo i čini posebno intrigantnim, jer svako novo pristupanje Tekstu ostavlja vam mogućnost da baš sada posegnete za novim dekodiranjem. Dijelom sam predstavio kako taj proces izgleda na primjerima sure al-Baqara, stavak br. 37, o kojem je pisao i al-Dani u Al-Taysīru i sure al-Falaq, stavak br. 2. Al-Taysīr je vrlo popularan i važan rukopis, tako da posjedstvo GHB-ove biblioteke ovoga prijepisa podrazumijeva pripadnost mapi nekolicine svjetskih biblioteka koje takođe posjeduju prijepis ovoga rukopisa i koji se kako sam to naveo koristi u bitnim savremenim projektima čitanja kur'anskog konsonatskog teksta. Ujedno je to rukopis koji svjedoči važnoj tradiciji višeformnosti kur'anskog konsonantskog teksta, tradiciji koja svjedoči kulturi izgrađenoj na višeformnosti i policentričnosti.