Otkrovljenje tajni o evoluciji kur'anskog konsonantskog teksta

Katalog orijentalne rukopisne građe iz GHB-ove biblioteke, I tom, stranica 54

U GHB-ovoj biblioteci u katalogu orijentalnih rukopisa u dijelu Nauka o čitanju Qur’ana nalazi se još jedan rukopis vrijedan detaljnijeg prikaza nego li što je to urađeno u okviru samog kataloga. Namjerno pišem da se u katalogu orijentalnih rukopisa GHB-ove biblioteke nalazi još jedan vrijedan rukopis budući da sam prethodno pisao o vrlo popularnom rukopisu Al-Taysīr al-Danija iz oblasti različitih formi čitanja kur’anskog konsonantskog teksta. Riječ je o rukopisu kako već piše u katalogu koji se bavi pravopisom prvih Osmanovih mushafa. Rukopis je to koji prevashodno opisuje evoluciju razvoja kur’anskog teksta i procesa normiranja osnovnog skeletonskog teksta, koji će postati standard na temelju kojeg će se vršiti prijepisi kur’anskog konsonantskog teksta i proučavati njegova ortografija.

Budući da posjedujem nekoliko folija ovoga rukopisa ukratko ću ukazati zašto je takođe riječ o vrlo interesantnom djelu, te u kojem segment se trenutno obavljaju istraživanja a o čemu ovaj rukopis posredno govori. Naslov Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār   (Otkrovljenje tajni o ortografiji Osmanovih normiranih primjeraka kur’anskog konsonatskog teksta) otkriva namjenu autora, Muhameda al-Samarkandija, da predstavi historijat razvoja i evolucije kur’anskog konsonantskog teksta, tako da je riječ o rukopisu koji ukazuje na prisustvo tradicije proučavanja historijata kur’anskog konsonantskog skeletonskog teksta na našim prostorima. Danas je  to dosta zapostavljeno, i to u vrijeme kada se održavaju odlične konferencije o ovoj tematici sa vrlo prigodnom novim saznanjima i materijalima koji su u procesu istraživanja a nude adekvatnije uvide u rani process zapisivanja kur’anskog konsonatskog teksta i regionalnih ortografskih razlika.

Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār  - folija 002, navedeno je kako je autor ovog rukopisa Abu 'Amr al-Dani a što je pogrešno kako je objašnjeno u kataloškom prilogu

Na foliji 002., koju prilažem u vidu fotografije, napisan je već spomenuti naslov rukopisa s tim da je ime autora pogrešno kako je to precizno i navedeno u katalogu. Napisano je da je autor ovog rukopisa Abu 'Amr al-Dani, a o čijem rukopisu, Al-Taysīr,  sam prethodno pisao i predstavio osnovnu važnost njegova sadržaja koja počiva na razjašnjenju višeformnosti čitanja kur’anskog konsonantskog teksta. Kašf al-Asrār koji se nalazi u GHB-ovoj biblioteci može biti autorstvo dvaju Muhameda, jednoga što regionalno pripadaše Semerkandu ili drugoga što bijaše iz Širaza. Na osnovu detalja koji se spominju i u kataloškom prikazu riječ je rukopisu kojeg je napisao Muhamed al-Semerkandi, tako da iako se pripisuje al-Daniju on nije autor ovoga rukopisa. Carl Brockelmann navodi da je Muhamed al-Semerkandi napisao djelo Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār  a što možete takođe vidjeti na ovom isječku iz njegovog kataloškog prikaza orijentalne rukopisne građe kojeg je objavio BRILL:

Budući da su nedoumice oko autorstva ovoga rukopisa riješene i na njih je adekvatno odgovoreno u katalogu orijentalnih rukopisa GHB-ove biblioteke posvetit ću se dijelu o kojem al-Samarkandi počinje da piše na foliji 004., a riječ je o vrlo važnom momentu kada je posrijedi govor o evoluciji kur’anskog konsonatskog teksta. U predstavljanju Al-Taysīra pisao sam o formi kur’anskog teksta koja počiva na višeformnosti, tako da se bazični skeletonski tekst da čitati na više načina s tim da postoje mehanizmi i procesi kojima se utvrđuje nivo tolerirajuće elastičnosti čitanja Teksta. Kašf al-Asrār se za razliku od bavljenja specifičnim finesama određenih ortografskih razlika i mogućnostima različitih čitanja kada se baznom suglasničkom tekstu pridodaju samoglasnici usredsređuje na teorijski historijski prikaz evolucije kur’anskog teksta. Svjedoči tome sasvim prigodno folija 004. na kojoj Muhamed al-Samarkandi piše sljedeće: 

Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār  - folija 004, na kojoj autor piše o procesu evolucije kur'anskog konsonantskog teksta te stalnim upotpunjavanjem Kur'ana sve do posljednje i konačne verzije

Folija 004. blago je oštećena ali uprkos tome tekst je veoma čitak i jasan, te predstavlja uvod u samu sadržinu procesa stasavanja standardnog i baznog kur’anskog konsonantskog teksta do njegove konačne standardizacije što će se desiti za vrijeme Osmanove vladavine. Ispisano je mnogo o tome u tradicionalnim rukopisima i događaj je to oko kojega ne postoje razilaženja ma o kojem autoru da je riječ i kakve sljedbe da je bio što potvrđuje vjerodostojnost samog događaja. Šta se zbivalo s kur’anskim konsonantskim tekstom prije Osmanovog normiranja i slanja nekoliko rukopisa (polemika je da li je bilo riječi o četiri ili sedam primjeraka) u različite gradove o čemu ovaj rukopis iz GHB-ove biblioteke upravo zbori predmet je ozbiljnih polemika. Iako to nije primarna tematika al-Semerkandijevog rukopisa on na foliji 004. nas uvodi u tematiku kako je uopće došlo do normiranja skeletonskog baznog kur’anskog konsonantskog teksta, te navodi da je Zejd ibn Sabit bila osoba zadužena za pisanje Objave tokom života Poslanika, ali i nakon njegove smrti kada je Ebu Bekr odredio baš njega za poduhvat zapisivanja kur’anskog konsonatskog teksta. Ne zalazeći u pojedinosti ko je sve bio zadužen još za pisanje Objave najvažniji detalj kojeg al-Semerkandi navodi, a koji se često ponavlja i u drugim rukopisima kada se navode razlozi odabira da Zejd ibn Sabit bude glavni pisar jeste: (…) jedan od razloga bijaše taj što je on bio pisar Objave za vremena života Poslanika a drugi što je proučio Kur’an pred Poslanikom u posljednjoj ponuđenoj varijanti među nekoliko nuđenih od strane Poslanika (…). 

Rečenica je ovo koja vrlo dobro prikazuje sva trenutna istraživanja koja se dešavaju kada je posrijedi govor o evoluciji kur’anskog konsonatskog teksta a riječ je o njegovoj višeformnosti ali takođe i o tome da li su postojale druge varijante skeletonskog kur’anskog konsonatskog teksta. Polemisalo se o tome unutar islamske tradicije, pa je navođeno da su Abdullah ibn Mesud ili Ubejj ibn K’ab imali svoje zapisane forme kur’anskog teksta i da su to primarno bile (ne)Osmanove varijante koje su u samoj evoluciji kur’anskog konsonantskog teksta derogirane i kasnije marginalizirane budući da je najvjerodostojniji prikaz konačne zaokružene forme Osmanova ortografija.

O procesu normiranja kur’anskog konsonatskog teksta za vrijeme Osmana tradicionalna rukopisna građa nudi opsežan uvid ali za određenu potvrdu tih pisanja potrebno je posjedovati i adekvatniju materijalnu građu. Upravo je detaljenijem istraživanju ovoga procesa doprijenila rukopisna građa iz Jemena, kodnog naziva C-1. Najvažniji rad o evoluciji kur’anskog konsonatskog teksta u posljednjih nekolika godina je definitivno San’ā 1 and the Origins of the Qur’an, Benhama Sadeghija i Mohsena Goudarzija, sa univerziteta Stanford i Harvard. Rad se bavi usporedbom jednog materijala koji se smatra uopćeno trenutno (po)najstarijim primjerkom kur’anskog konsonantskog teksta a koji potječe iz grupe (ne)Osmanovih  varijanti, i uzgred riječ je o palimpsestu što znači da na jednom materijalu imamo dva sloja teksta. Prvi sloj pripada (ne)Osmanovoj varijanti a drugi sloj pisan preko ovoga već pripada standardiziranoj varijanti Osmanove ortografije. Jedan primjerak palimpsesta se nalazi u Danskoj, u Muzeju primjenjene umjetnosti Davids Samling No. 86/2003.

Riječ je o primjerku kur’anskog konsonatskog teksta koji je materijalni dokaz i potvrda tradicionalnih pisanja o procesu evolucije kur’anskog teksta.  San’ā 1 and the Origins of the Qur’an je rad koji vrlo detaljno usporedbom i komparativnom analizom normirane Osmanove ortografije i fragmentarnim primjerkom (ne)Osmanove varijante, koja je datirala vjerovatno prije samog procesa konačnog normiranja ali nije isključeno ni da je postojala simultano sa standardnom formom, pokušava da što jasnije predoči historijat kur’anskog konsonantskog teksta i proces njegove evolucije.  Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār   koji se nalazi u GHB-ovoj biblioteci potvrđuje tradicionalno prenošenje kazivanja o evoluciji kur’anskog skeletonskog teksta a koje sada svoju potporu nalazi u materijalnoj rukopisnoj građi koja potvrđuje kako višeformnost kur’anskog konsonatskog teksta, tako i postojanje evolutivnog procesa tokom kojeg je egzistiralo nekoliko varijanti Teksta. Protokom vremena i Osmanovim normiranjem baznog kur’anskog skeletonskog teksta uspostavljen  je jednoobrazni sustav koji je unutar sebe s jedne strane suzio liniju tolerirajuće elastičnosti formi čitanja o čemu sam pisao u posljednjom tekstu i učinio ju je taman toliko elastičnom da smo dobili prepoznatljivu jednolikost ali unutar sistema sa modalitetom postojanja kompetativnih policentričnih sustava: od teologije pa sve do pravnih škola. Svi ti sistemi su bili dio jednog većeg skupa a normiranje Kur'ana, te uvođenje određene mjere ograničene elastičnosti kada je posrijedi govoro o čitanju Teksta načinjen je prigodan balans. Danas ipak vrlo često svjedočimo težnjama koje ili prave totalnu elastičnost, pa se gubi nit sa tradicijom ili totalno sužavanje formalnih mogućnosti Teksta pa opet za ishod imamo gubljenje kvalitetne poveznice sa tradicijom.

Palimpsest iz Jemena, koji pripada kategoriji C-1 kur'anskih tekstova (ne)Osmanove varijante, Davids Samling No. 86/2003

Za kraj kratkog prikaza al-Semerkadijevog rukopisa Kašf al-Asrār fī Rasm Maṣāḥif al-Amṣār predočit ću zaključak autora teksta San’ā 1 and the Origins of the Qur’an kao ujedno i prikaz o čemu je konkretno pisao al-Semerkandi: