Tragovi judeo-islamskog naslijeđa

Abraham Šalom Yahuda (1877-1951)

Potraga za interesantnim i vrijednim rukopisima uvijek vas vodi ka nepredvidivostima. Tragajući za više informacija o rukopisima Šemsudina al-Džazarija našao sam da je Princeton University Library posjednik rukopisa Taqrib al-Našr o varijacijama kur'anskog teksta te da je rukopis prethodno bio u vlasništvu Abrahama Šaloma Yahude. Mnoštvo je rukopisa u raznovrsnim bibliotekama koji su vremenom otkupljeni od Yahude, tako da nije naočita rijetkost vidjeti da je određen rukopis prethodno pripadao Yahudi. Namjera mi je baš zbog tog saznanja napisati koji redak više o životu Abrahama Yahude i njegovom značaju kako za čuvanje rukopisne građe tako i za ukazivanje na veoma važan povijesni momenat judeo-islamske povezanosti na što je baš Yahuda podsjetio već 1905. godine kada je objavio svoju doktorsku disertaciju. Bijaše to kritičko izdanje prvog dijela knjige Al-Hidaya ila Faraid al-Qulub ( Uputa za obaveznosti srca) što ga napisa Yahya ben Pakuda 1040. godine na arapskom jeziku. Prozborit ću koju riječ i o značaju ovog moralno-didaktičkog rukopisa posredstvom biografije Abrahama Yahude. Nije se on uopće zaustavio na tome, pa je 1912. godine izdao ispred izdavačke kuće BRILL kompletno kritičko izdanje ovoga štiva čime je tek počelo Yahudino putovanje i predstavljanje isprepletanosti dvaju značajnih tradicija. Judah ben Tibbon će u periodu 1161-80 prevesti ovaj rukopis na hebrejski pod naslovom Chovot HaLevavot.  

Yahudino skupljanje rukopisne građe po Istoku i zanimanje za srednjovjekovnu jevrejsku ostavštinu pisanu na judeo-arapskom prostiralo se od Maroka pa sve do Indije. Rukopisna je to građa koja je skupljanja gotovo pedeset godina po Fesu, Kairu, Damasku, Bagdadu, Tunisu, te jemenskim gradovima. Rođen je u Jerusalemu 1877. godine u imućnoj jevrejskoj porodici Sefarda i Aškenaza. Otac mu bijaše rabin Benjamin Ezekial Yahuda iz Bagdada a majka Rebeka Bergman čiji rodoslov s očeve strane bijaše iz Frankfurta a opet s majčine strane korijene je vukla iz Iraka. U porodici se kažu pričao arapski jezik, tako da je Yahuda veoma rano stekao izrazitu ljubav za arapke klasike i arapsku predislamsku poeziju. Lijepo je to Yahuda jedne prilike rekao kada je govorio o knjiškoj ostavštini Ignaza Goldzihera budući da je s njim održavao veoma kvalitetne prijateljske odnose i s njegovim sinom Karlom. Još je tu jedno bitno ime bilo u Yahudinom životu uz Goldzihera, Theodor Noldeke, vrhunski orijentalista koji mu bijaše mentor tokom pisanja doktorske disertacije. Te prilike, tri godine nakon smrti Goldzihera, 1924. godine, 6.000 vrijednih jedinica Goldziherove rukopisne kolekcije će ostati iza njega kao bogati vid rukopisne ostavštine na što će Yahuda kazati da je baš to kolekcija koja treba da bude mjesto okupljanja jevrejskih i arapskih znanstvenika i istraživača budući da je riječ o kolekciji u kojoj se nalazi najvrijednija pisana građa na arapskom jeziku i najljepša dostignuća islamske tradicije. Nacionalna biblioteka Izraela čuva ovu kolekciju a dio Yahudine kolekcije sadrži i razmjenu pisama na njemačkom jeziku između njega i Goldzihera. 

Yahudino interesovanje za rukopisnu građu najbolje se dalo uvidjeti 30-tih godina prošlog stoljeća u prepiskama sa J.M. Keynesom. Kako su se susrela dva različita svijeta otjelovljena u liku Abrahama Šaloma Yahude i J.M. Keynesa usljedovano bijaše njihovim posebnim odnosom prema rukopisnoj ostavštini. Dok je za određene kupce rukopisna građa predstavljala tek predmet kupnje kojem je trebalo dati posebnu vrijednost ili je ta vrijednost bivala primarno u umjetničkoj pojavnosti za Yahudu i J.M. Keynesa rukopisi su predstavljali prevashodno historijsko nasljeđe evolucije ljudskog znanja. Svaki autor datog rukopisa bio je nastavljač prethodno izraženih i stečenih znanja što je za J.M. Keynesa značilo da sa svakim rukopisom treba imati poseban odnos, od dodira, čitanja, pa do uživanja u samom mirisu starih rukopisa. J.M. Keynes je među mnogima više ostao poznat kao osoba koja je ostavila veoma značajan utjecaj na nivou makroekonomije stvarajući potpunu pometnju svojim knjigama, jednom iz 1923. godine, A Tract on Monetary Reform koja je pisat će se težila da sačuva ''institucije individualističkog kapitalizma'' i drugom iz 1936. godine, The General Theory, koja je dala zamaha ''socijalizaciji investicija'' i većoj intervenciji države u pore  svakodnevnih ekonomskih aktivnosti. Iako je baš takav J.M. Keynes privlačio najviše pažnje na marginama se krio čovjek koji se izrazito zanimao za rukopisnu građu, tako da je uvijek bio aktivan na tržištima rukopisne građe. U tim aktivnostima učestvovao je i Yahuda, pa iako različitih zanimanja i interesovanja, rukopisi Isaaca Newtona spojila su ih do mjere da su se dvije godine intenzivno dopisivali u vezi s eventualnom razmjenom rukopisne ostavštine Newtona. Obojicu je naravno zanimao autograf Newtona s tim da je J.M. Keynes se primarno interesirao za djela iz alhemije dok je Yahudu zanimala teološka ostavština Newtona. Obojica su posjedovali i jednu i drugu građu pa je bilo neminovno da ostvare značajnu komunikaciju. 

Abraham Šalom Yahuda je baštinik osebujne biografije koju ako čitate detaljno saznajete mnogo o drugim jednako važnim imenima iz različitih područja. Od njegovih aktivnosti i razilaženjima sa Theodorom Herzlom i Weizmannom do suradnje sa znamenitim orijentalistima poput Goldzihera i Noldeka pa sve do vrlo interesantnih putešestvija sa J.M. Keynesom. Za Abrahama Šaloma Yahudu skupljanje rukopisne građe predstavljalo je služenje važnoj ideji koju je on sve vrijeme promicao svojim aktivnostima. Yahuda je, napisao sam to već, svoju doktorsku disertaciju posvetio obradi rukopisa Al-Hidaya ila Faraid al-Qulub Yahye ben Pakude koji bijaše rodom iz Zaragoze i živješe u Andaluziji. Dvije stvari su bile bitne kada je posrijedi govor o ovome rukopisu. Rukopis je pisan na judeo-arapskom ili da budem precizniji, unutar arapskog teksta česti su citati na hebrejskom jeziku i određeni dijelovi rukopisa koje kada čitati gotovo pa su identični Gazalijevom moralno-didaktičkom djelu al-Hikma. Za Yahudu činjenica da je ovo djelo pisano na arapskom jeziku predstavljalo je izrazito vrijednu ostavštinu budući da je Yahuda igrao takođe važnu ulogu u početnom stasavanju cionizma i načina na koji bi on trebao primarno da se obrazuje kao izraz nacionalnih aspiracija Jevreja. Yahuda je ovim rukopisom težio da upozna širu jevrejsku javnost sa judeo-islamskim nasljeđem i jevrejskom orijentalnom baštinom koja se ukorijenila pod nazivom mizrahi judaizam što bi bio jedan hibridni identitet onih Jevreja koji naseljavaše zemlje Bliskog Istoka i kojima je arapski jezik među ostalima bio veoma bitan dio njihovog identiteta a koji su se unutar izraelskog društva se našli na raspeću između preovladavujećeg biljega zapadne kulture koju su predstavljali Aškenazi i ostavljenih domova širom Bliskog Istoka.

Primjerak Kur'ana iz Yahudine kolekcije, iz 905. godine

Iako rođen u Jerusalemu nikada se Yahuda nije odrekao svog iračkog identiteta što je čini mi se baš u svojoj doktorskoj disertaciji i revnosno predstavio. Obrada rukopisa Yahye ben Pakude svjedoči metodologiji koju je Yahuda uspostavio i slijedio. Za njega je rukopisna građa predstavljala putovanje u prošlost kojim je trebalo stvoriti sponu sa modernim kretanjima budući da je Yahuda na tradicionalnu ostavštinu gledao kao na važan simbol usmjeravanja za buduća kretanja. Al-Hidaya ila Faraid al-Qulub je za Yahudu svjedočila jevrejskom nasljeđu na arapskom jeziku kojem je trebalo dati posebnu pažnju kao i judeo-islamskom nasljeđu budući da rukopis Yahye ben Pakude je predstavljao pisano ozbiljene andalužanske realnosti oličene u stalnom odnosu judaizma i islama. U djelu Al-Hidaya ila Faraid al-Qulub primjetan je značajan utjecaj islamske tradicije pisanih djela moralno-didaktičkog karaktera a unutar judaizma riječ je o rukopisu koji predstavlja etičke norme čitanja i razumijevanja sakralnog teksta po uzoru na sufijsku tradicija gdje se pisani zakon poima vrijednim tek kao ishod unutarnjih valjanih zakona koji obitavaju u ljudima.

Na tom tragu će nastati još jednom važno djelo, Bustan al-'Uqul, Nataniela al-Fayyumija, u 12. stoljeću koji će detaljnije obraditi postojanost Boga nego li je to učinio Yahya ben Pakuda. I ovaj rukopis je pisan na arapskom jeziku ali hebrejskim pismom što je veoma vrijedno nasljeđe kada je riječ o pismima na kojima je pisan arapski jezik. Ove i slične putešestvije u prošlost za Abrahama Šalom Yahudu su predstavljale značajan korak kako bi se formirao moderni jevrejski identitet u novim geopolitičkim okvirima unutar kojih bi jevrejskih identitet trebao primarno da se koncentriše na Orijentu, pa i da arapski jezik igra veoma važnu ulogu unutar tog jevrejskog identiteta koji po Yahudi nije trebao dominantno da bude pod utjecajem zapadne kulture. Yahudino insistiranje da jevrejska nacija treba da počiva više na istočnjačkom naslijeđu nego li evropskom vodila ga je čudnim putevima a ponajvažniji kojem je ostao vjeran čitav život je posvećenost sakupljanu bogate rukopisne građe. Nacionalna biblioteka Izraela je posjednik Yahudine kolekcije rukopisa i ova kolekcija je među najznačajnijim koje posjeduje data biblioteka. U brojevima riječ je o 1400 rukopisa među kojima je 1,186 na arapskom pismu i uglavnom arapskom jeziku, a tu je i 350 rukopisa na perzijskom jeziku i 250 na tursko-osmanskom te 240 rukopisa na hebrejskom pismu. Najstariji rukopisi su iz 9. stoljeća, a vrijedi spomenuti da je među svim ovim rukopisima i stotinu primjeraka Kur'ana dekorativno uređenih. Yahudini rukopisi do kojih je on pa i njegov brat Isak Yahuda došao su prisutni i u drugim bibliotekama širom svijeta, tako da bilo koji rukopis kada tražite pogledate li Yahudinu kolekciju uvijek je dobra mogućnost da ćete naći neki zanimljiv rukopis. Znatiželja i čežnja Abrahama Šaloma Yahude za sakupljanjem rukopisne građe u cilju ukazivanja na važnu tradiciju Jevreja prisutnu na Bliskom Istoku značilo je ujedno i  neminovan doprinos očuvanju bitnog mozaika ukupne islamske tradicije. Dok spor oko ekonomskog nasljeđa J.M. Keynesa vjerovatno se nikada neće stišati posebno kada se počne razgovor o zamci likvidnosti čini mi se da će i Yahudino nasljeđe još dugo pratiti izraelsko moderno društvo sa specifičnim odnosima bliskoistočnih Mizrahi Jevreja i evropskih Aškenaza.