Pod okriljem originalizma Ibn Hazma i Neila Gorsucha

U periodu od početka septembra pa do polovine mjeseca oktobra pojavile su se dvije knjige čiji rad je definitivno potrebno pratiti što zbog njihovog općeg doprinosa što zbog svega što data imena predstavljaju unutar svojih specijaliziranosti. Početkom mjeseca septembra objavljena je knjiga suca Vrhovnog suda SAD-a Neila Gorsucha A Republic, If You Can Keep It što je njegova tek druga knjiga , ali pisana u vrlo zanimljivom periodu kada je posrijedi riječ o Vrhovnom sudu SAD-a. Očito je da predstavlja nastavak ranijih polemika koje zaposjedaju stolice Vrhovnog suda s tim da Neil Gorsuch odlučno bez imalo umoljavanja nastavlja tradiciju Antonina Scalie barem kada je posrijedi metodološki pristup čitanja ustavnog teksta. Druga knjiga koja se pojavila početkom oktobra autorstvo je odličnog ekonomiste iz područja nejednakosti Branka Milanovića naslova Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World. Budući da je ovo knjiga koja se bavi mnogo širim opsegom tema, počevši od toga da kapitalizam za početak uopće nije u krizi već se samo manifestira u okviru različitih institucija pri čemu su SAD-e primjer liberalno-demokratsko-meritokratskog kapitalizma s jedne strane a Kina predvodnik novog takozvanog političkog ili autoritativnog kapitalizma. Politički kapitalizam postaje vrlo primamljiv budući da u svojoj osnovi negira demokratski sustav i koncept vladavine prava ali vrlo uspješno balansira paradoks u kojem centralna vlast prepušta decentraliziranim entitetima da stvaraju rast i napredak što je upravo karakteristična pojava za Kinu. Branko Milanović se ne zadržava na općem govoru o sukobu tih dvaju primjera kapitalizma već se između ostaloga bavi i problemom migracija čemu svjedoči i naša država te kako se državljanstvo ponaša u današnjem svijetu kao vid rente. 

Sve su to vrlo primamljive i odlične teme za obraditi, međutim u ovom kratkom tekstu pažnju ću posvetiti knjizi Neila Gorsucha A Republic, If You Can Keep It. Gorsuch se bavi takođe nizom tema koje su u uskoj vezi sa ugroženošću vladavine prava u SAD-u i osnovnoj tripartitnoj podjeli institucija kao osnovne institucionalne karakteristike republičkog sistema kojeg su uspostavili oci utemeljivači. Dok se Branko Milanović bavi ekonomskom slikom liberalno-demokratsko-meritokratskog kapitalizma SAD-a Neil Gorsuch uzima jednu stavku, a to je vladavina prava, i nju pokušava da brani posredstvom metodologije tekstualizma ili originalizma. Vladavina prava nije karakteristika političkog kapitalizma budući da on svoju snagu bazira na korupciji kao vidu ozbiljne rente, te teži tome da napravi što kvalitetniji balans između korupcije kao mehanizma rente i ekonomskog rasta, pa primarno ne mari za koncept vladavine prava, te su pravila igre često nejasna ili se primjenjuju selektivno. Neil Gorsuch s pravom se brine o tome u kojem pravcu ide vladavina prava unutar SAD-a budući da je vladavina prava osnovica liberalnog kapitalizma kojeg uglavnom uvijek najviše povezujemo sa SAD-om pa zbog toga upravo ova država kao primjer i u knjizi Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World.

Zašto je meni lično Neil Gorsuch interesantan dva su razloga. Prvo razlog jer me zanima nastavak serije knjiga u kojima vrhovni suci SAD-a predstavljaju svoje viđenje tripartitne vlasti, te uloge sudske vlasti u cijelom procesu kreiranja i održavanja demokratskog sistema. Drugi razlog je što kao ljubitelj srednjovjekovne literature odavno istražujem polemike u vezi s Tekstom te kako se odnositi prema baznom tekstu. Želite li baš podrobnije pristupiti čitanju kur'anskog konsonantskog teksta u ovom kontekstu neminovno je upravo početi s kur'anskom kritikom rabina i sveštenika na nivou odstupanja od teksta i stvaranja institucija u kojima tumači zakona kreiraju svoja vantekstualna pravila i norme. Kur'an u tome smislu na nekoliko mjesta pristupa kritici rabina i sveštenika na sličnom tonu kakav možemo pratiti u Evanđelju po Mateju 12. Osnova kritike počiva na tome da sljedbenici Knjige treba upravo da za korektora svojih institucija uzimaju Knjigu kao osnovu a ne tekstove i zakone nastale u hodu određenim interpretacijama Teksta. Kompletnu tradiciju tekstualizma najviše je doradio unutar islamske tradicije Ibn Hazm koji je uostalom napisao knjigu al-Ihkam fi Usul al-Ahkam u okviru koje između ostaloga kritikuje princip analogije budući da sudija prevashodno treba da tumači tekst kakav jeste a ne na temelju njega da kreira niz drugih zakona i normi koji primarno ne postoje u bazičnom tekstu. 

Budući da je al-Ihkam fi Usul al-Ahkam napisan tokom 11. stoljeća, a Gorsuchova A Republic, If You Can Keep It tek prije nešto više od mjesec dana razlike su naravno evidentne primarno na nivou institucija o kojima oba autora pišu, ali na nivou samog pristupa Tekstu (bio to Ustav ili sakralni tekst) metodologija tekstualizma je vrlo identično prikazana. Ibn Hazm će uspostaviti jednostavno pravilo koje objašnjava detaljno u kritici upotrebe analogije. U kontekstu interpretacije teksta Zakonodavca Ibn Hazm poštuje pravilo da naprosto ono što nije zabranjeno Tekstom to je potpuno dozvoljeno te bez očitog teksta Zakonodavca zabrane se ne mogu i ne smiju kreirati pa ni posredstvom analogije. Ibn Hazm je pokušao naprosto u 11. stoljeću da uspostavi metodologiju korektivnosti spram nastajanja niza zakona i pravila koja u suštini ne postoje već su proizvod određenih institucionalnih mehanizama koji sekundarnim alatima stvaraju nove zakone. Pogledamo li šta se dešava u SAD-u svjedočimo ustvari stalno prisutnim polemikama unutar društava Teksta gdje se nastoji stvoriti vladavina zakona a to je ozbiljna rasprava o tome interpretiramo li samo Tekst ili pokušavamo što bi vrhovni sudac SAD-a Stephen Breyer rekao dosegnuti intencije Teksta i moguće ishode određenih interpretacija. S tim u vezi Making Our Democracy Work: A Judge's View  Stephena Breyera, koja je publikovana 2015. godine, kritika je tekstualizma i tradicije originalizma čiji je najveći moderni baštinik bio Antonin Scalia a očito je da je nasljednika dobio u Neilu Gorsuchu koji stvari vidi vrlo jednostavno: težimo da sačuvamo institucije tripartitne podjele vlasti, pri čemu se sudac nikada ne smije staviti u obuću zakonodavne vlasti i bilo kojeg političara koji je u osnovi izabrani predstavnik naroda. 

Na nekoliko stranica Neil Gorsuch najjasnije govori o principima tekstualizma, te zbog čega je u osnovi tekstualizam čuvar vladavine prava. U uvodu knjige Neil Gorsuch izražava svoju zgroženost što se sve više očekuje od sudije da se ponaša poput političara koji po vokaciji moraju obećati određene politike i pokušati ih dostaviti svojim pobornicima. Sve je više ljudi koji percipiraju sudsku vlast kao instituciju koja uopće ne treba da slijedi slovo zakona i voditi se činjenicama na koje dati zakon upućuje već kao instituciju koja primarno treba da učini šta god je potrebno da pomogne ovu ili onu grupu. To su trenuci nad kojima se Gorsuch potpuno zgražava nad mišlju da jedna je stvar biti zabrinut da će neki sudac dati prednost svojim subjektivnim preferencijama a sasvim drugo da sudije u suštini treba tako da se ponašaju. Zbog toga Neil Gorsuch hvali pravnu i intelektualnu ostavštinu Antonina Scalie. Kako i sam piše, to je bio čovjek koji nije dozvoljavao subjektivnim preferencijama da nadvladaju pisanu riječ; štaviše, postupak je bio jednostavan, donesite pred Scaliu pisanu riječ i argumente koji ukazuju na to šta zakon stvarno znači u svom tekstualnom sadržaju i strukturi i imat ćete njegovu podršku. Ukoliko je Stephen Breyer zabrinut za ishode određene intepretacije zakona Gorsucha to uopće ne brine, budući da je za njega vrlo jasno da to nije posao sudske vlasti. Posao sudije je da pokaže šta zakon stvarno jeste na temelju tradicionalnih interpretacijskih alatki a ne da se pozabavi time kakav bi stvarno zakon trebao da bude u skladu s  određenim političkim stajalištima gledajuću uvijek jednim okom na moguće ishode date odredbe koristeći se utilitarističkim metodama. Sličan je to jezik Ibn Hazmu na metodološkoj ravni uz naravno vrlo različit kontekst organizacije institucija. 

Slučaj Obergefell v. Hodges iz 2015. godine najbolje opisuje  situaciju u kojoj se trenutno vode ozbiljne ideološke bitke koje se potom preslikavaju na aktivnosti Vrhovnog suda SAD-a. Neovisno koju poziciju zauzimali u kontekstu istospolnih brakova činjenica je da je slučaj Obergefell v. Hodges prvobitno derogirao odluku iz 1971. godine Baker v. Nelson, te da je na javu najvidljivije iznio stanje koje Gorsuch opisuje riječima postojanja toliko raznolikih varijanti teorija ustavnog prava da figurativno prelaze broj različitih vrsta sladoleda. Od pragmatičnog konstitucionalizma, i progresivnog konstitucionalizma došlo se čak i do postmodernog konstitucionalizma. Osnova svih ovih teorija kojima Neil Gorsuch prigovara a što je identično poziciji izdvojenih mišljenja u slučaju Obergefell v. Hodges jeste stav da se ustavna značenja mijenjaju protokom vremena, te da sudije polažu pravo da odrede u kojem pravcu je potrebno načiniti date promjene. Odluka u slučaju Obergefell v. Hodges kritikovana je sa pozicije originalizma da potpuno izvitoperuje značenje riječi sloboda (liberty) uporijebljene u okviru 14. amandmana Ustava SAD-a. Gorsuch priznaje da originalizam takođe ima svoje nedostatke, te da postoje varijacije unutar samo originalizma koje mogu polučiti različite ishode, ali da je u konačnici to bazična metodologija kojom se sudija mora voditi želi li ostati vjeran Tekstu te prepustiti da volja naroda ostane u okvirima zakonodavnih institucija a ne o njoj direktno da odlučuje devet mudraca Vrhovnog suda. 

U okviru priče o religijskom vrlo dugom i bogatom nasljeđu odnosa prema Tekstu Emran el-Bedewi je napisao odličan rad naslova: From Clerical to Scriptural Authority: The Qur’ān’s Dialogue with the Syriac New Testament. Osnova el-Bedewije pozicije je da Kur'an u kritici rabina i sveštenstva ne kritizira samo postojanje datih institucija već njihovo preuzimanja primata nad Tekstom te stvaranja klerikalnog autoriteta nasuprot teksta Svetog pisma. Kako jedno društvo može funkcionisati i kakvi su eventualni ishodi kada se pisani tekst pravila razvlači te čini neograničeno elastičnim problem je koji traje već stoljećima a u okviru modernih demokratskih društava izrasta u ozbiljan problem budući da se određen set zakona pokušava sprovesti posredstvom sudske vlasti nauštrb propisanih proceduralnih procesa čime se izbjegava predstavnička vlast naroda. Iako je kontekstualno velika razlika između Ibn Hazma i Neila Gorsucha očito je da je obojicu vodio strah od toga da tekst zakona postane čista formalnost koju može da razvlači svako po volji svojoj ovisno koja ideologema je popularna u određenom vremenu. Neovisno o tome šta je popularno za obojicu sudije treba da objašnjavaju tekstove zakona u skladu s onime što u njima piše, te da ne dopuštaju svojim subjektivnim preferencijama da koriguju pisane zakone i time postavljaju sebe ponad zakona. 

A Republic, If You Can Keep It dijelom je i kritika prethodne dvije knjige iz ove dekade a čiji su autori suci Vrhovnog suda SAD-a. Spomenuo sam već Making Our Democracy Work: A Judge's View  Stephena Breyera a tu je i knjiga My Own Words koju je napisala Ruth Bader Ginsburg  2016. godine. I Stephen Breyer i Ruth Bader Ginsburg su bili ozbiljni kritičari Antonina Scalie te su takođe podržali većinsku odluku u slučaju Obergefell v. Hodges gdje su se mogli vidjeti vrlo dobro istančane teorijske i ideološke razlike kada je posrijedi pristup interpretaciji Ustava SAD-a. U posljednjih dakle pet godina svjedočili smo publikaciji trima knjigama napisanih perom jednog od sudija Vrhovnog suda SAD-a s tim da nakon Antonina Scalie očito je da Neil Gorsuch preuzima vodeću poziciju unutar odbrane teorijskog nasljeđa originalizma, tako da borba između tekstualista i intencionalista svih boja se nastavlja čini mi se još glasnije a tek nam predstoji da vidimo ishode ovih pravnih bitki.