Ortografsko vajanje policentrične tradicije

Umom mi je kolala misao da ispričam jednu kratku ali vrlo jasnu priču o tradiciji kur'anskog teksta, i čini mi se da dolaskom do rukopisa Aqila Atrab al-Qasaid fi Asna al-Maqasid Abu Muhameda al-Šatibija sam konačno u prilici da to učinim posredstvom jednog stiha koji se nalazi u ovom rukopisu. Do prije nekoliko godina više sam uživao u proznim tekstovima a poezija mi je bila posredni trenutak užitka posebno ukoliko je bilo riječ o poeziji primarno edukativnog karaktera što je vrlo čest slučaj u okvirima islamske tradicije. Volio sam naučiti koju riječ ili stih i poštovanje prema sposobnosti izražavanja određenog sadržaja vrlo prefinjenom formom uvijek je postojala i tinjala neovisno o stalnom konzumiranju proznog teksta. Sada sam već u fazi kada islamsku tradiciju posmatram neodvojivo od poezije koja igra veoma važnu ulogu u hijerarhiji spoznaje. U svakom djeliću kulture koja se razvijala unutar islamske kulturne cjeline poezija je imala svoje mjesto i zadirala je u mnoštvo različitih disciplina, pa upravo rukopis u GHB-ovoj biblioteci pod signaturom 3182/6 Aqila Atrab al-Qasaid fi Asna al-Maqasid je primjer upotrebe poetske forme koja se koristi u svrhu memorisanja historijata ortografije kur'anskog skeletonskog teksta.

Za mnoge može biti neobično da se jedan poetski tekst u dvije stotine devedeset i osam stihova bavi ortografijom skeletona jednog teksta ali pod okriljem islamske kulture poezija predstavlja organiziranu formu govora prijemčivu za oralno prenošenje i poduku, tako da ona zadire u sve moguće pore ljudske svakodnevnice. U balkansko-bengalskom prstenu poezija Hafiza, Rumija, Attara, Sadija, Džamija, Mirze Ghaliba će kreirati zasebnu vrstu tradicije bez koje je antropološko iskustvo s islamskom kulturom nemoguće ali kako nam svjedoće katalozi GHB-ove biblioteke balkanski prsten je takođe bio ispunjen vrlo važnim poetskim tekstovima koji su po mojim subjektivnim preferencijama temeljni izvor informacija o tome šta su osnove islamske tradicije iz kojih će tokom stoljeća nastati niz zasebnih tradicija sa svim nastalim paradoksima kao pozitivnom ishodu osnovnog stožernog teksta, Kur'ana. Hafizov Divan je bez pogovora bio mnogo zastupljeniji među masama nego li jedna poema o historijatu ortografije kur'anskog teksta. Ove poeme o ortografiji iako neispunjene tradicionalnim stilom u kojem krčma i vino postaju stožerni prostor posredstvom kojeg se iskazuje sve kontradiktornosti ljudske prirode neuvijene u normativni pravni prozni tekst predstavljaju jednu drugu tradiciju iz koje se izvijaju sve kasnije metodološke različitosti čitanja Kur'ana.

Abu Muhamed al-Šatibi u uvodu djela Aqila Atrab al-Qasaid fi Asna al-Maqasid navodi jedan stih, koji ću kako sam već rekao na početku iskoristiti da ispričam priču koja bi trebala nadam se služiti kao jedan prigodan uvod u cjelovitost islamske tradicije koja opstoji u nevjerovatnom opsegu različitosti. Iako je redukcinistički svoditi islamsku tradiciju primarno na pravnu tradiciju (fiqh) čak i ona postoji stoljećima kao policentrična tradicija, što je stalna pojava posrijedi govora o islamu. Razlog tome nalazim između ostaloga upravo u skeletonu kur'anskog teksta i načinu kako se on generacijski prenosio i podučavao a što možemo vidjeti posredstvom rukopisnih prepisa. Trideset i peti stih poeme Aqila Atrab al-Qasaid fi Asna al-Maqasid sažima toliko da ova dva polustiha su idilični za ispričati tek jednu kratku priču o kur'anskom tekstu.

To su dva polustiha u kojima su upotrijebljena dva glagola koji sažimaju sve što nalazimo u tradicionalnim djelima o Kur'anu ali i u rukopisnoj građi koja ja hvalom tehnološkog razvoja danas dostupna kao nikada u povijesti što omogućava sve ozbiljnije i često interesovanje za kur'anski tekst. 

Priroda kur'anskog teksta u dva polustiha

1 (35) Ogoljelog skeletona sazdaše ga kako Osman želješe zapisan da bude

2 (35) Kur'an egzemplarni vokala ni dijakritičkih oznaka ne poznade pa okamenjen da postade

Ovo su dva divna polustiha koje ću sada iskoristiti da nastavim kazivati priču o skeletenskom kur'anskom tekstu, te kako je uopće moguće temeljeno na prirodi kur'anskog teksta uvidjeti zašto je islamska tradicija toliko raznolika i u svojoj prirodi poprilično decentralizirana ili drugim riječima policentrična s nizom različitih centara. Autor ovih dvaju polustihova al-Šatibi (12. stoljeće), čiji prepis rukopisa se takođe nalazi i u Sarajevu kao i mnoštvu drugih biblioteka širom svijeta, koristi dva glagola koji vrlo dobro oslikavaju cijelu zamisao kakvu poziciju Kur'an zauzima u okviru islamske tradicije. Stih počinje riječima (فجردوه) što sam preveo ogoljelog skeletona sazdaše ga budući da glagol  (جرد) u osnovi podrazumijeva lišavanje objekta od nekog njegovog sastavnog dijela a infinitivni oblik ovoga glagola vrlo često može imati značenje apstraktnog razmišljanja, tako da je upotreba baš ovog glagola na ovom mjestu vrlo genijalan izbor al-Šatibija. Prvobitno što nalazimo u tradiciji jeste da se kur'anski tekst piše potpuno ogoljelo od samoglasnika. Rani prepisi Kur'ana nerijetko nemaju uopće ni dijakritičke oznake ili su one prisutne samo na nekim dijelovima što kur'anski tekst ostavlja u praksi da se realizira posredstvom oralnih prenosilaca i pisara otvorenih za viši nivo apstraktnog razmišljanja.

Kako je to izgledalo u praksi pokazat ću vam na jednom primjeru iz prepisa Kur'ana koji se nalazi u Berlinu nakon što pojasnim zbog čega je odličan izbor al-Šatibija da trideset i peti stih završi riječju (فيحتجرا) što je prevedeno riječima: pa okamenjen da postade. Kur'anski tekst budući da je to primarno semitski tekst počiva na ortografskom tradicionalnom modelu pisanja konsonanata bez vokala uz praksu da se čak različiti fonemi pišu istovjetno nerazlikujući ih eventualnim dodavanjem simbola u vidu tačaka koje su bile poznata praksa ali koja će tek naknadno da postane uveliko praktikovana. Čitate li al-Danija, velikana posrijedi govora o kur'anskoj ortografiji, i ujedno još jedno ime uz autora stihova al-Šatibija koji je rodom iz današnje južne Španije (Andaluzije) primijetit ćete a možda se i iznenaditi što navodi da poprilično prezire pisanje različitih varijanti čitanja kur'anskog teksta u okviru jednog primjerka različitim bojama budući da je to promjena nad skeletenskim tekstom. Al-Šatibi navodi da Kur'an u svom začetku ne poznade imanje šakla što uglavnom označava pisanje samoglasnika različitim bojama poput crvene, zelene, žute itd, kako ga ne bismo okamenili. Upotreba glagola okameniti vrlo dobro stoji u korelaciji sa osnovnom idejom kur'anskog teksta a to je da on primarno počiva na skeletonu koji se može čitati različito, te pisanje samoglasnika čak i kada pisari to čine s namjerom da napišu različite varijante opet čine proces okamenjavanja Teksta budući da ograničavaju opseg mogućih čitanja.

Proces kanonizacije čitanja će se zasnivati uveliko na dominantnim praksama čitanja – al-qiraa al-amma (dominantno raširena varijanta čitanja) što je bila primarno oralna praksa. Rukopisna građa svjedoči ustaljenoj i vrlo prisutnoj praksi pisara da bilježe samoglasnike i to vrlo često u kombinaciji: crvena boja za dominantno čitanje a zelena za čitanje koje nije imalo status općeprihvaćenog. U pisarskoj tradiciji prisutne su i kombinacije drugih boja. Iako je potpuno razumljiv govor al-Šatibija o okamenjivanju Teksta kao i al-Danijeva ogorčenost radnjama pisara koji su različitim bojama pisali niz varijanti čitanja za koja se znalo u okviru oralne tradicije za nas s ove tačke gledanja radnje pisara su bile veoma vrijedne budući da sada možemo pratiti kako je u praksi egzistirala tradicija skeletonskog kur'anskog teksta. Ona se primarno zasnivala na tome da kur'anski tekst počiva na multivarijantnosti a o tome se nije samo oralno zborilo i pisano prenosilo u tradicionalnim klasičnim knjigama već je to bila vrlo raširena praksa posrijedi prepisivanja kur'anskog teksta. Time se ukazivalo na osnovnu ideju da Kur'an ne egzistira kao jedna statična okamenjena knjiga već u samom začetku nudi uvjerenje o tome da ovosvjetski međuljudski modeli bivanja počivaju na policentričnosti, multivarijantnosti, te da je svijet uvijek u okvirima različitih modela i varijabilnosti.

Ostavimo li za sada po strani na trenutak kur'anski tekst pogledajmo šta se dešava u okviru islamske tradicije posrijedi teologije, prava, lingvistike i ostalih disciplina. Sibevejh ili bilo koji drugi klasični autoritet posrijedi lingvistike uvijek insistira na deskriptivnom pristupu lingvistici a nikada preskriptivnom. Kako smo uopće došli do toga da imamo preskriptivni standardni arapski jezik još uvijek je predmet istraživanja, ali Sibevejh će vam vrlo radi dati opise kako se arapski priča te čemu sve možemo posvjedočiti u zatečenoj praksi. U lingvistici poput kur'anskog skeletenskog teksta ostavlja se prostor da različite grupe gaje svoje lokalne dijalekte bez većeg preskriptivnog sistema koji bi trebao da ih nadvlada. I danas imamo situaciju izražene diglosije kada je riječ o arapskom jeziku, te situaciju da uvijek trebate znati osnove nekih dijalekata kako biste mogli voditi adekvatniju komunikaciju. Nije lingvistika izuzetak, štaviše, pravo (fiqh) kao vrlo preskriptivna i normativna disciplina završila je tako što se izgradio policentrični sistem prava s nizom različitih pravnih škola, pa je sasvim normalna pojava da o bilo čemu postoji niz potpuno suprotstavljenih stavova. Nije mi namjera govoriti o tome kako se tokom tradicije polemisalo i pokušalo doći do najvaljanijeg rješenja, već ukazati da uprkos takvoj jednoj težnji u praksi se znalo da se ti različiti sistemi pa i kada su bili vrlo sukobljeni i kontradiktorni moraju poštovati. Ista je situacija i sa teologijom pa u konačnici i sa definicijom poimanja Kur'ana, od toga da je to vječna Božija riječ do potpuno protivnog stajališta da je Kur'an stvoren. Takvi sistemi unutar islamske tradicije su stalno prisutni, što će dovesti jednog al-Qadiya Abduldžebbara da unutar svog apstraktnog promišljanja o teologiji uključi govor o sustavu cijena u okviru kojeg je vidio osnovu na kojoj se bazira islamska teološka misao. Razlog je bio jednostavan, cijene slobodno fluktuiraju, te su izraz mnoštva decentraliziranih odluka i postupaka, a to je osnovna priroda kur'anskog morfološko-skeletenskog teksta. To je dakle misao koja počiva na slobodnom apstraktnom protoku različitih modela misli koje su primarno omogućene time što je stožerni sakralni tekst takvog morfološko-skeletenskog karaktera da je neophodno apstraktno razmišljanje (tadžrid) naspram okamenjivanja (ihtidžar).

Sukobljavanja unutar tradicije su naravno uvijek bila vrlo vatrena ali stoljećima je tradicija opstojala na tome da je sam Tekst multivarijantne prirode a potom se iz njega izvijala i cijela tradicija raznolikih modela, praksi, i kultura življenja i shvatanja islama. 

Baš prije nekoliko dana listam prepis Ku'rana kufskim pismom koji ima devedeset i tri folije i koji se nalazi u Berlinu pod signaturom Ms.or.quar.1208. Pod fragmentom VI ispisan je kur'anski stavak br. (43) sure al-Ra'd i to u dvije boje kako možete vidjeti na fotografiji ispod:

   

Posljednji stavak sure al-Ra'ad iz berlinskog kodeksa odličan je primjer kako se kur'anski tekst čitao tradicionalno u različitim varijantama, koje vrlo često nalazimo spomenutim i korištenim u komentarima Kur'ana (tefsiri). Nakon što krivovjernici negiraju misiju poslanstva slijedi kur'anski stavak: (...) Reci: ''Dovoljan je Allah svjedok između mene i vas i kod koga obitava znanje Knjige'' - (Qul kafa billahi šahidan bayni wa baynakum wa man 'indahu 'ilmu al-kitabi). U ovom čitanju suglasnici mn čitaju se kao odnosna riječ a suglasnici 'ilm u formi infinitiva (znanje).

Ovo je raspostranjeno čitanje (al-qiraetu al-mašhuretu) kako ga naziva autor Mefatihu al-Gayba al-Razi u okviru kojeg se za svjedoka poziva Bog i oni koji posjeduju znanje o Knjizi. Ko su posjednici znanja o Knjizi slijed je niza polemika i tumačenja. Varijacije su takve prirode da često nisu uopće pomirljive, pa su posjednici znanja o Knjizi Jevreji i kršćani koji su prihvatili Kur'an, a pod Knjigom se misli na Toru i Evanđelja; posjednici znanja o Knjizi su oni koji vladaju retorikom, stilistikom i ligvističkim znanjem pa umiju razumijevati Knjigu na visokom nivou; posjednik znanja o Knjizi je Alija, nećak Poslanika; posjednik znanja o Knjizi i u drugom dijelu rečenice je Bog lično itd. Sve su ovo dakle tumačenja koja se mogu naći posrijedi ovoga stavka a koja se odnose na dato čitanje.

Na fragmentu možete vidjeti u skupovima koje sam označio da je pisar koristio za samoglasnike dvije boje: crvenu i zelenu. Crvena boja označava čitanje koje sam prvobitno preveo, a pogledajmo sada prijevod kada pratimo čitanje sljedstveno zelenoj boji. Slijedeći zelenu boju čitanje će biti: (...) Reci: ''Dovoljan je Allah svjedok između mene i vas a od Njega znana je Knjiga.'' - (Qul kafa billahi šahidan bayni wa baynakum wa min 'indihi ulima al-kitabu). U ovom čitanju pozornost je u obje koordinirane rečenice na Bogu koji se poziva za svjedoka ali slijedi i opis da poduka Knjizi (Kur'anu) biva od strane Njega. Abu Hayyan će kazati da po ovome čitanju pod Knjigom se misli definitivno na Kur'an a dobrotom Božijom protokom vremena i memorisanjem tradicije stalno traje podučavanje kur'anskog teksta. Za razliku od prvog čitanja zelenom bojom samoglasnici pričaju drugu priču, i čitat ćemo suglasnike mn u vidu prijedloga (od) te kombinaciju samoglasnika 'ilm u formi glagola u pasivu tako da Knjiga biva subjekat.

Kada ostavimo po strani uobičajeno naučavanje o ortografiji kur'anskog teksta koje se zadržava uvijek na banalizirajućim opisima anatomije slova bez ikakve dileme neophodno je zaputiti se u čitanje poezije o ortografiji Kur'ana da bismo uopće dobili sadržajniju sliku historijski vrlo utjecajnog semitskog teksta. Poezija uz rukopisnu građu sažima prirodu stvari kakva nije uobičajena kada je posrijedi govor o religiji za koju vrlo često čitam da je predmet posjedstva ''objektivne istine'' te da ona po sebi opstoji kao jedan statični sistem koji sve posmatra u ekvilibriumu. Činjenično je naprosto barem u kontekstu historijata kur'anskog konsonantskog teksta da tradicije izvajane na njemu su dosta bliske u svojoj prirodi ponašanja ekonomskim apstraktnim modelima. Modeli su što bi Dani Rodrik rekao i snaga i Ahilova peta ekonomije. Te modele oblikuje diverzitet budući da oni moraju da odgovore na stalni svijet fleksibilnosti i promjena, tako da svaki model je potrebno pažljivo promotriti. Teško je govoriti o univerzalnim, uvijek primjenjivim modelima, pa su tako i multivarijantni modeli čitanja Kur'ana izrodili niz vrlo različitih tradicija pri čemu je svaka odgovarala na određene promjene sljedstveno svome okruženju. To je moć semitskog teksta da vam ostavi mogućnost varijacija koje izvodite igrom slaganja samoglasnika usljed čega nastaju tradicije koje mogu biti više ili manje uspješne ovisno o drugim varijabilnostima. Semitski tekst vam naprosto nikada ne posmatra niti daje na znanje da su stvari jasno i potpuno univerzalno definisane već baš na nivou samoglasnika ostavlja prostor za različito modeliranje teksta čime osnova društvene zbilje ne biva u duhu homogenih univerzalnih istina već potpuno različitih decentraliziranih sistema, često vrlo kontradiktornih. Svijet je kazat će semitski tekst na osnovu svoje ortografije složen od paradoksa i kontradiktornosti, opstoji u mnoštvu varijabli i stalno je u nekom disekvilibriumu, ali to nije problem, već je potrebno samo znati kakvim modelima se suočiti s tim saznanjem. To bi bila jedna uvodna tek priča o ortografiji kur'anskog teksta.