Crna smrt i šetnja Granadom u 14. stoljeću

Prije nekoliko dana u privatnom razgovoru s prijateljem krenuo je razgovor o Granadi u 14. stoljeću. Potpuno nasumično i spontano je krenuo taj razgovor posrijedi jednog andalužanskog muweššaha (andaluzijska poetska forma profanog karaktera) - džādeke al-gays – čiji je autor Ibn al-Hatib. Budući da je moj sagovornik posjednik čarobnih vještina vladanja gitarom i zaljubljenik u flamenko i mekame s vremena na vrijeme odigram i ja svoju ulogu tako što mu prevedem koji stih i tako bijaše i ovaj put. Za razliku od prethodnih razgovora postojala je jedna bitna razlika koju sam tek kasnije uočio i to čini mi se nakon dan ili dva, lampica se naprosto uključila i nisam mogao odoliti tom porivu da se zaputim ka Granadi i odputujem u godinu 1362. Nisam baš pobornik toga da se vinem i prevodim poeziju, iako uživam u njoj, a pisao sam i nekoliko tekstova posrijedi poezije o ortografiji kur'anskog skeletenskog teksta, jer ne smatram da mogu revnosno dočarati i prenijeti autorove poetske upise. 

Kada već zatreba privatno prozboriti o nekom stihu što da ne, jer svaka greška ili nedostatnost ostaje domen tog privatnog zatvorenog svijeta iz kojeg možeš nakon dan ili dva da se trgneš i samo uzbuđeno kažeš: oh, pa kako mi to nije odmah palo na um. U ovom slučaju uopće nisam razmišljao o autoru kada je tek započeo ovaj naš vrlo kratki razgovor, ali nakon dva dana, čini mi se, jeste i to je bio početak zbog kojeg sam se odlučio da napišem ovaj tekst. Ibn al-Hatib je bio neupitno odličan pjesnik koji se rodio nedaleko od Granade, ali riječ je o čovjeku koji je takođe igrao ulogu vezira na dvoru u Granadi za vremena stolovanja Muhameda V zbog čega će dva puta da bude u egzilu u Maroku. 

Bio je to nevjerovatno intrigantan lik koji je politički obnašao značajnu ulogu u Granadi, uglednik, bogataš, i uz sve to polimat i erudita koji je napisao odličan panegirik Muhamedu V kada se vratio na vlast u Granadi nakon što mu ju je nakratko preuzeo polubrat Ismail. Ukoliko ste posjetili Alhambru ili samo se naslađivali njome upućenim pogledom na fotografijama i slikama imajte na umu da je ona završena za vremena Muhameda V. Ibn al-Hatib je napisao obimno djelo o historiji Granade ali je te druge polovine 14. stoljeća napisao i kratku poslanicu od nekih petnaest stranica koju nazvaše ''Zadovoljenje pitca o bolesti strašnoj''. Od lirskih profanih krasnih stihova Ibn al-Hatiba o ljubavi čiji plamen ne može ni voda da ugasne u izvedbi muzičke dive Fejruz zaputio sam se po bibliotekama da nađem rukopis Ibn al-Hatiba koji se ticao grozne bolesti, a već sada možete biti sigurni da znate o čemu je govor. 

Epidemija Crne kuge harala je Evropom kasnih 1340-tih a ni Granada nije ostala pošteđena usljed čega će da nastane poslanica ''Zadovoljenje pitca o bolesti strašnoj'' o epidemiji kuge. Iako napisana 1362. godine praksa je često bila da nakon što bi se izdešavale raznolike epidemije kuge tek potom u razlici od deset godina i više bi nastajala djela s konkretnim osvrtom na epidemiju. Na grafikonu kojeg sam preuzeo od Gowaarta Van Den Boscchea s Kitab projekta kojeg financira između ostaloga i ERC (European Research Council), taj magični projekat stvaranja digitalne infrastrukture za proučavanje klasičnih rukopisa iz područja islamske tradicije na arapskom i perzijskom jeziku, vidljivo je da upotreba riječi ''waba'' i ''taun'' kojima se ugrubo označava epidemija jer oba pojma su izrazito polisemični doživljava nagli rast tokom 14. stoljeća.

  

Pisao sam već o toj epidemiji iz 749. godine za vremena Umejada te da je period 8. stoljeća vrijeme koje nije išlo na ruku dinastiji Umejada jer koliko god se ona pokušavala uhvatiti u koštac sa problemom neefikasne centralizirane vlasti dolazili su im egzogeni faktori u vidu epidemija što je tek bio problem za koji nije bilo adekvatnih rješenja. Na grafikonu se jasno vidi da je period kasnog 9. stoljeća vrhunac posrijedi frekventnosti upotrebe pojma ''waba'' i ''taun'', te 15. stoljeće, a da novi početak rasta ide sa 14. stoljećem kada se pojavljuje i ovaj rukopis Ibn al-Hatiba. Rukopis Ibn al-Hatiba se nalazi u španskoj biblioteci Escorial ali će tek u 19. stoljeću da dobije zasluženu pažnju. M.J. Muller će 1863. godine Ibn al-Hatibov rukopis o epidemiji kuge prezentirati naučnoj zajednici. Nakon što sam pročitao rukopis postalo mi je jasno da iako uopće ne tako obiman, jer govorimo o nekih petnaest stranica, Ibn al-Hatib je uspio na jednom mjestu da  skrene pažnju na nekoliko veoma važnih čimbenika povodom epidemije bubonske kuge. Po njemu pootrebitost je očita za promjenom pristupa prema kugi, a voditi se empirijskim pokusima osnova saznanja, te potraga za kauzalnostima koje nisu tek jedna puka slučajnost koja se baš zbila u isto vrijeme na istom mjestu. 

Granadski uzvici - korelacija ili kauzalnost, egzogena determiniranost teksta ili tekstualna samodostatnost

Granadski autor polemiše da li zakonodavni tekst determinira odnos prema egzogenim faktorima ili je obratno. Pojednostavljeno, koliko zakonodavni tekstovi (u ovom slučaju sakralni tekstovi koji su igrali ulogu osnovnog zakonodavnog izvora) determiniraju odnos prema egzogenim faktorima koji uveliko utječu na društvene promjene te da li uopće oni mogu biti bilo kakva vodilja posrijedi izgradnje znanja o pošastima kakve su epidemije. Za njega je odgovor kategoričan, empirija je osnova u ovom slučaju, te ona kao takva temeljena na skupljanju informacija i uviđanju kauzalnih odnosa determinira odgovore i sukladno tome se vrše tekstualne interpretativne korekcije. Epidemije zaraznih bolesti su udar i šok na strani ponude posrijedi ekonomskih aktivnosti budući da imamo stopirano tržište usljed postojanja potražnje. Pomno historijsko hodanje rukopisima koji se u datim vremenskim jedinicima bave prethonim epidemijama kuga su već svjedočanstvo kako je epidemija stvarala i povećanju potražnju za korekcijama zakonodavnih tekstova. 

Na savremenom primjeru Alan Greene u tekstu ''States should declare a State of Emergency using Article 15 ECHR to confront the Coronavirus Pandemic'' se dobro hvata u koštac sa time da EctHR treba ostati van situacije da mora razjašnjavati da li trenutne mjere stroge karantene mogu biti opravdane članom 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima te da član 15. o derogaciji preuzetih obaveza iz Konvencije treba stupiti na snagu kako bi član 5. ostao jasan i netaknut te da bilo kakve dodatne mjere naprosto nisu u skladu sa čl. 5. Ustavni sud BiH je vrlo dobro demonstrirao praksu odbrane načela iz čl. 5. jer u slučaju BiH nije aktiviran čl. 15 o derogaciji, tako da je Ustavni sud BiH imao vrlo jasnu sliku kretanja s tim da je ostavio prostora za korekcije sukladno opasnostima koje SARS-CoV-19 kao egzogeni faktor donosi. 

Koliko god se trenutno vodila grčevita bitka za otvaranje tržišta i iznalaženje rješenja za egzogeni šok na strani ponude digresija koju sam načinio namjerna je kako bih ukazao da je Ibn al-Hatib takođe bio svjestan kako egzogeni faktor determinira ponašanje kako tržišta tako i zakonodavnih tekstova, te da sukladno rizicima je nužno vršiti korekcije. Tu nastaje glavni problem, epidemije determiniraju kasnije ponašanje društvenih institucija ali samo u onoj mjeri u kojoj uopće postoji znanje o njima. U kojem pravcu će se izvršiti korekcije ovisilo je u mnogome o posjedovanju informacija o epidemiji kao i njihovoj interpretaciji. Ibn al-Hatib utvrđuje da je epidemija ta koja determinira korekciju religijskih zakonodavnih i normativnih tekstova te da obrnuta tradicija u kojoj tekst determira odnos prema zbilji posrijedi egzogenih faktora naprosto ne funkcionira, jer polazi sa pretpostavljenim znanjem ugrađenim u interpretaciju teksta. 

Dok čitam nekoliko rukopisa posrijedi epidemije zaraznih bolesti mislim se koliko su postojale razlike u 14. i 15. stoljeću posrijedi shvatanja epidemije  kuge da je s današnje pozicije to često komično i gotovo pa neshvatljivo. Rukopis Ibn Hadžera al-Askalanija kojeg prevodim riječima ''Brižljivi napor dobrostivosti o koristi epidemije kuge'' iz 15. stoljeća  citira Ibn Qayyima koji govori da je epidemija bubonske kuge džinski pokolj. Koliko god to izgledalo komično ustvari dosta je rukopisa kolalo koji su epidemiju bubonske kuge i govor o postojanju zaraznih bolesti svodili na apstraktna imaginativna tumačenja. Opisi epidemije kuge poput ovoga bliži su bili domeni pjesničkog literarnog izraza apokaliptičnog sadržaja gotovo epskih slika u kojima smrt od kuge predstavlja kaznu za krivovjerne i nagradu za pravovjerne.

Kako sam pokazao na grafikonu, 15. stoljeće je period kada se upotreba pojmova ''taun'' i ''waba'' povećava a to je stoljeće u kojem živi između ostaloga i jedan veoma poznati tadašnji muftija Fesa  rodom iz Alžira, alžirski Berber, koji slijediše malikijsku pravnu tradiciju, Ahmed al-Venšarisi (1430-1508).  O al-Venšarisiju se može napisati zaseban tekst budući da je napisao višetomno djelo o pravnim rješenjima koja su se ticala dešavanja na području Sjeverne Afrike i Andaluzije u 15. stoljeću pa i sam period rekonkviste a ima i odličan rukopis posrijedi notarizacije dokumenata. U ovom višetomnom djelu koje ću prevesti riječima ''Jasni normativ'' u jedanaestom tomu se spominje riječ ''waba'' a odnosi se na pravnu polemiku Ibn Lubba granadskog koji je umro 1381. godine. Granadskom potcrtavam jer u 14. stoljeću posrijedi Granade Ibn Lubb je bio zvučno ime a bogami i učitelj Ibn al-Hatiba. I ne samo njegov učitelj, već i Šejbanija koji je popularizirao pravnu metodologiju tekstualnih intencija  gradeći time sustav suprostavljen originalizmu kojeg je posebno ispolirao i doradio još jedan andaluzijski uglednik, Ibn Hazm. 

Ahmed al-Venšarisi citira kompletnu polemiku Ibn Lubba posrijedi epidemije zaraznih bolesti i to konkretno o tome da li uopće postoji zaraza. Pitanje je to koje se ticalo kako pravnih koraka (ukoliko zaraze nema da li potrebno provoditi mjere odvajanja, lociranja žarista i izolacije) tako i teologije (ukoliko postoji zaraza, pa za Boga miloga, ko je to zarazio ''nultog pacijenta'', i kako objasniti kanal kauzalnosti). Ibn Lubb i Ibn al-Hatib su bili navodno vrlo bliski i prijateljski raspoloženi ali pristup epidemiji kuge su im osjetno različiti i sa drugačijim ishodima. Za razliku od tumačenja koji kugu oslikavaju otjelovljenu u neko biće zla kako je to primjetno u narodnim pjesmama ali i u rukopisima o epidemijama kuge Ibn Lubb uopće na poseže za takvim opisima. Kao i Ibn al-Hatib, polemiše o tome da li opći pojam za kugu ''waba'' podrazumijeva zaraznu bolest i prenos sa čovjeka na čovjeka ili sa životinje na životinju (polemike o poslaničkoj predaji da se zdrava deva na miješa sa zaraženom) ali s primarnim osvrtom na teološko-filozofski koncept poimanja ''nultog pacijenta''. 

U teološkom obrazlaganju Ibn Lubba to bi podrazumijevalo neophodnost objašnjenja kauzalnosti te ko je uopće prvi pokretač kauzalnosti u lancu zaraze i s tim u vezi on se okreće konceptu okazionalizma. Dva su argumenta koja Ibn Lubb koristi: a) nedovoljno dokaza da stvarno postoji određena kauzalnost posrijedi zaraznosti kuge čime raspravu stavlja u domen tek određenih korelacija koje nas zasljepljuju mišlju da postoji kauzalnost i b) okazionalistički Bog je primarni izvor svake kauzalnosti, tako da naredba o razdvajanju bolesne od zdrave deve biva najprije kako neko ne bi pomislio da bolest sama po sebi ima intrinzičku naturalnu svojstvenost djelovanja bez Božije intervencije u uzročnoj vezi. 

Ibn al-Hatib već indirektno ide s mišlju da okazionalizam po njemu nije izvor nikakvih konkretnih informacija jer mu nedostaje empirijskog sadržaja i projekcijske snage da se hvata u koštac sa vanjskim nemilosrdnim kolonijalizatorom pa prema tome veli on: ukoliko se kaže, a kako prihvatamo postojanost zaraze a tradicionalni zakonik to negira odgovorit ćemo: potvrđeno je postojanje zaraze pokusima, indukcijom, opažanjem, osmatranjem i vjerodostojnim predanjima, a to su bazni sadržaji dokaza. (...) Osnova koju nije zanemariti je da oralni zakonik kada se opažanju i osmatranju suprotstavlja nužno ga je korigirati (u ovom slučaju to je neophodnost) shodno onome što je jedna grupa potvrdila o postojanju zaraznosti. Ibn al-Hatib će hoditi putom opažajnog mišlju da egzogeni faktor kakav je epidemija kuge je tako obiman šok i udar na svakodnevne društvene odnose da tradicionalni zakonik ne može podariti mnogo informacija niti podataka koji su neophodni da bi se u konačnici sačuvao i zakonodavni tekst kojeg on ni u jednom momentu ne smatra da treba brisati, ukloniti ili proglasiti nevaljanim, već naprosto uskočiti sa korekcijama i korigovati interpretacije sukladno novim saznanjima. 

Informisanje i korekcije 

Od 11. pa sve do 15. stoljeća između Granade i Kordobe izrasle su tako različite teorije Teksta a sve su bile uzrokovane nekim egzogenim faktorima kojima su tjerali Tekst da se koriguje ili striktno sačuva sa dodatnim elementima pojašnjenja. Od Ibn Hazma koji je ustoličio andalužanski originalizam na tragu Antonin Scalie pa do 14. stoljeća i Ibn Lubba, Šatibija i Ibn al-Hatiba, koji su mahom hodali u okvirima tekstualnih intencija, tradicija se stalno razvijala a sa svakim novim vanjskim utjecajima koji nisu bili dio samog sistema i u ovisnosti o njihovima rizicima, a epidemije kuge su bile ogroman teret po društvo, ovisio je faktor korekcije. Korekcije nisu bivale samo u domenu zakonodavnih tradicijkih tekstova već i općih društvenih odnosa a koliko je epidemija kuge determinirala promjene unutar samog sistema ovisilo je primarno o stečenom znanju ili njegovom odsustvu. Čitajući Ibn al-Hatiba i Ibn Lubba, te koračajući tako Granadom u drugoj polovini 14. stoljeća neminovno je da je epidemija kuge iz 40-tih godina 14. stoljeća u mnogome determinirala pravac kretanja i razvoja teološko-filozofskih, pravnih, i zdravstvenih institucionaliziranih i već strukturiranih građevina. U kojoj mjeri će da odrede naše lokalne i globalne društvene odnose kolanje virusa SARS-CoV-19 tek nam predstoji da vidimo, a mali izlet po Granadi svjedoči da egzogeni faktori poput epidemije kuge su mahom stvarali potrebu za društvenim korekcijama.