Svijet ortografije jednog američkog roba, Omera ibn Saida

 

Tviter uvijek iznjedri koju prigodnu informaciju, o nekome ili nečemu, a danas je bilo nekoliko lijepih komentara o Omeru ibn Saidu, pripadniku Fulani etničke skupine iz Senegala, koji je ni kriv ni dužan svojevremeno početkom 19. stoljeća završio kao rob u SAD-u. O njegovom životu ne znam mnogo, pa neću ovom prilikom niiti zboriti o njemu, ali razlog tom neznanju je naprosto što nisam nikada posegnuo za čitanjem njegove autobiografije. Prije nego li će Omer ibn Said postati vlasništvo guvernera Owena, u Fayettevillu, Omer je živio na području današnjeg Senegala, te je bio pismen na arapskom jeziku služeći se pri tome u svom pisanju zapadno-afričkim magrebi fulani pismom. Omer je rođen približno oko 1770-te godine, a u svojoj trideset i sedmoj godini života, postat će rob. Pismen i obrazovan, stekao je izrazitu pažnju u SAD-u, a 1831. godine će napisati i autobiografiju što je ukoliko sam dobro upratio jedini napisani narativ o robovlasništvu u SAD-u iz pera jednog roba. 

Na tviteru sam vidio njegove materijale koji su dostupni i čuvaju se u Washingtonu, D.C. u Library of Congress, a budući da me uvijek zanima ortografija, te čarobni svijet povlačenja linija koje obrazuju pisani tekst posegnuo sam za čitanjem sure al-Mulk, koju Omer ibn Said piše u svojoj autobiografiji. Gledajući samo linije i slova koja je Omer pustio da pričaju o njegovom životu može se dobiti uvid o nekoliko, po meni, veoma važnih detalja. Po samom pismu očito je da autor dolazi iz područja Zapadne Afrike, a to se da odmah primijetiti, jer kako sam već rekao, koristio se magrebi-fulani pismom arapskog jezika koje se u nekoliko detalja razlikuje u odnosu na arapsko pismo koje mi naučimo u BiH ukoliko odemo u medresu, mekteb i sl. Omer se služi uobičajenim karakteristikama magrebi pisma s određenim detaljima koji mi nisu potpuno jasni. Uz nekoliko karakteristika pisma kojim se služi, a koje ću objasniti, vrijedno je spomena da Omer ibn Said očito kada piše kur'anski tekst to čini napamet. To je važno zbog toga što na nekoliko primjera Omerovog teksta može se utvrditi zbog čega je kur'anska tradicija polu-usmena, te zašto je važno za pisare bilo pratiti arhetipski tekst prilikom pisanja kur'anskog teksta. Poznavanje teksta napamet nije garant da će sam tekst biti napisan pravilno i sljedstveno tradiciji. To se dešava Omeru tokom pisanja sure al-Mulk ali i pisanja sure al-Nasr, greške koje čini su uobičajene kao kada pisari ne prate pisani tekst, već to čine napamet ili se naprosto opuste u svom radu. 

Na primjeru sure al-Mulk i sure al-Nasr pokazat ću karakteristike pisma kojim se koristi Omer ibn Said ali i greške koje se dešavaju u njegovom pisanju. Sve što napišem o njegovom pisanju sure al-Mulk koja je služila simbolično u svrhu podrške abolicionističkim težnjama će se svesti na samo nekoliko primjera koje sam prikupio tokom dana, a smatram, da je to sasvim dovoljno za jedan jasniji uvid u autobiografiju o Omeru ibn Saidu. Počet ću s parom suglasnika (s-š) koji su u pismu Omera ibn Saida najveća enigma. Zagonetni su, jer kako ćete vidjeti, naočito postoji jasna distinkcija između ova dva  ortografski bliska suglasnika, ali potom odnos postaje djelomično složeniji. 

Primjerak sure al-Mulk napisan rukom Omera ibn Saida

a) Ovo je početak sure al-Mulk, a crnim kockicama sam obilježio suglasnike (s-š), tako da se vidi jasna distinkcija između (š) koje je obilježeno s tri tačke i (s) bez tački. To bi bilo potpuno razumljivo, i sasvim u skladu sa svim varijacijama arapskog pisma, ali ukoliko obratite pažnju pojavljuju se dvije riječi, hašir i šair, a koje su u svim varijantama kur'anskog teksta ustvari hasir i sair. U sintagmi 'azab al-šair primjetno je da autor pravi grešku, jer ustvari je riječ o sintagmi ashab al-sair. Da ne bih navodio još primjera smatram da je ovo sasvim dovoljno kako bih predstavio svoje dvojbe. Vrlo jednostavno je kazati, a čemu i pretežem, da je autor pisao ovaj kur'anski tekst napamet, te da nije vjerovatno određen period bio izložen pisanom tekstu, tako da čega se sjećao a relativno dobro se sjećao, tako je i pisao. Greške je načinio iz dva razloga: a) nije imao izvjestan period dodir s pisanim tekstom b) arapski jezik i kur'anski tekst je poznavao u određenoj mjeri ali nedovoljno da izbjegne greške kako na formalnom tako i na sadržajnom nivou. Druga misao mi je bila da konsonanti (s i š) postaju identični, te da i (s) ustvari u pojedinim momentima nosi na sebi krunu u formi triju tački, pa tako bi neke očigledne greške prestale to biti, ali to mi se čini manje vjerovatnim budući da sam autor kako vidite na slikovitom prikazu pravi distinkciju između ova dva konsonanta kako to i jeste utvrđeno razvojem i normiranjem arapskog pisma. 

Primjeri specičnosti pisanja konsonanata (q i k) u varijantama magrebi arapskog pisma, specifično za područje Zapadne Afrike

b) Kada u BiH učite sufaru, to jeste, arapsko pismo, bilo to u krugu mekteba, medrese, kursa arapskog jezika, pa i fakulteta, naučit ćete da se arapski qaf (q) piše s dvije tačke iznad a njegov parnjak (f) s jednom tačkom iznad i po tim dijakritičkim normama znate jasnu razliku između ova dva konsonanta (ف-ق). Kupite li sebi neku knjigu, a koja je štampana u Alžiru ili Maroku, primijetit ćete odmah odstupanje posrijedi ovog slučaja, a bogami kupite li i primjerak Kur'ana, isto će vam se desiti. Magrebi tip arapskog pisma karakterističan za područje Zapadne Afrike i Andaluzije, historijski karakterizira, drugačije pisanje ovih parnjaka. Qaf (q) se piše s jednom tačkom iznad, a (f) s jednom tačkom ispod. Naš plemeniti autor u suri al-Mulk upravo slijedi tu tradiciju, tako da samo posmatrajući njegov stil pisanja bez ikakvih biografskih podataka očito je da se radi o osobi s područja Zapadne Afrike. To je ljepota pisane riječi, vrlo često kada nije ukalupljena u jednu normu, može da vam otkrije štošta toga, a arapsko pismo ni danas ne slijedi samo jednu normu, i najljepše tome svjedoče divne zemlje Maroka i Alžira. Omer ibn Said, a to je razlog i mojih dvojbi posrijedi parnjaka (s-š), ne slijedi jednu utvrđenu normu, pa se kod njega konsonant (q) na momente piše s jednom tačkom iznad a na momente kao da slijedi prve prepise kur'anskog teksta, pa (q) ostavlja bez tačke, i to se ponavlja u pisanju glagola (halaqa-stvoriti). U pismu Omera ibn Saida, (q) se dakle piše uglavnom s jednom tačkom iznad, a ukoliko je riječ o glagolu stvaranja (halaqa) onda ispušta tu tačku. Zbog čega je to radio, i zašto baš na tom mjestu, a to je radnja koja se ponavlja, teško da mogu sada dati jasan odgovor. Uzmemo li kontekst u kojem djeluje i piše naš Omer, a to je 1831. godina u SAD-u, s namjerom da istakne jednakost ljudi samim činom stvaranja, usudio bih se biti imaginativan, pa reći da je baš to razlog zašto konsonant (q) piše bez ikakvih dijakritičkih oznaka, potpuno ogoljen, i ostavljen u svojoj osnovnoj prvotnoj prirodi. Kako se konsonant (q) piše između ostaloga i s jednom tačkom iznad možete vidjeti na primjeru ovog predivnog prepisa Kur'ana: 

Sura al-Fatiha na magrebi arapskom pismu, riječ al-mustaqim napisana je tako da konsonant (q) nosi samo jednu tačku

c) Za kraj ću izdvojiti primjer sure al-Nasr, a to je fotografija na samom početku ovog teksta. U jednom komentaru na tviteru piše da je riječ o suri al-Nasr, a istina je polovično tačna. Naznačio sam dva skupa, veliki predstavlja koliziju koja se dešava kada se tekst samo prati napamet, i kada se prenosi pisanom formom. Posrijedi kur'anskog teksta uopće nije rijetkost da pisani tekst i njegova oralna realizacija su dva nezavisna svijeta, posebno u početku, dok su još vidljivi relikti nabatejsko-aramejskog utjecaja na arapsko pismo. U ovom slučaju sure al-Nasr, Omer, vidljivo je to, nema priliku se mnogo družiti s pisanim kur'anskim tekstom. U kakvim je sve prilikama živio i šta je mogao uživati ili neuživati ne znam mnogo, jer trenutno što pišem o njemu, to činim na osnovu posmatranja ortografskih karakteristika njegovog pisma. On je Kur'an učio napamet, relativno dobro njim i vlada, ali i pravi greške. Neke su ozbiljnog karaktera a druge su, poput ove u suri al-Nasr, sasvim prirodne za kur'anski tekst kada se samo oslanjamo na pamćenje. Naime, Omer je naumio napisati suru al-Nasr, na kraju se i potpisao, ali prvi ajet je spoj početka sure al-Nasr i petnaestog ajeta sure al-Saff, koji je sličan ovome u suri al-Nasr. Pisari su znali činiti istovjetne greške, pa bi se dešavale kompletne inverzije riječi, a to se dešava kada tekst koji ima dosta sličnih stavaka naučite napamet i najviše se oslanjate na memoriju. To je između ostaloga bila veoma bitna tačka različitosti odličnog pisara Kur'ana i manje dobrog. Omer se oslanja na memoriju, i očito je da mu je učenje Kur'ana dok je još bio u Z. Africi se dobro urezalo i služilo mu kasnije u suočavanju s raznim nedaćama, ali odsustvo pisanog teksta pri ruci onemogućilo mu je da bude precizan. Drugi skup unutar ovog velikog tiče se još jedne karakteristike za područje Magreba u 18. i 19. stoljeću a i danas, a to je ispuštanje glotalne pauze (hemzeta). Omer to radi na vrlo specifičnim mjestima, što samo svjedoči tome da je stasavao unutar tradicije Kur'ana Zapadne Afrike. Označio sam riječ koja je vrlo poznata i u našoj svakodnevnici (mumin-vjernik), a baš ona u ovim našim svakidašnjim mushafima i našoj tradiciji učenja Kur'ana po Hafsovoj varijanti podrazumijeva postojanost glotalne pauze (hemzeta), tako da se ona napiše u transkripciji s jednim mali apostrofom (m'umin).  U zemljama Magreba to već nije slučaj, a toga se pridržava i Omer, pa ispušta glotalnu pauzu (hemze) i riječ (mumin) se izgovara naprosto tako što nakon konsonanta (m) slijedi dugi vokal (u) bez ikakve glotalne pauze. Označene skupove koja sam prethodno objasnio možete vidjeti na ovoj fotografiji ispod: 

Za kraj bih sumirao tačke (a, b i c) i na temelju Omerova pisma izveo sljedeće zaključke: Omer se pridržava karakteristika magrebi pisma i magrebi tradicije učenja Kur'ana. Sljedstveno tome, da ne znamo na osnovu biografskih podataka da je on rodom s područja današnjeg Senegala moglo bi se vrlo jednostavno kazati da je riječ o osobi s područja Zapadne Afrike. Konsonanti (q i f) su pisani u duhu magrebi pisma, i glotalna pauza (hemze) se ispušta. Sve su to karakteristike koje su u vrijeme Omera, a i danas specifične najprije za geografski pojas Zapadne Afrike. Omer ostavlja i svoj biljeg, ili bih ja barem volio da je to tako. Riječ stvoriti (halaqa) piše karakteristično za period 7. ili 8. stoljeća, i to je kako sam rekao, vjerovatno želja da istakne simboliku riječi stvaranja u suri al-Mulk. Moguće da griješim, a dalo bi se to provjeriti kada bih istražio kompletnu pisanu građu Omera ibn Saida, ali to sada nisam u mogućnosti, pa tako da ovu jednu lijepu imaginaciju uzmite s rezervom. Omer je pismen, ali ne vlada potpuno arapski jezikom i Kur'an već počinje da zaboravlja, pa tako da pravi niz grešaka. Meni je lično drago da pravi ove greške, jer to samo potvrđuje zbog čega je tradicija kur'anskog teksta jedna polu-usmena tradicija gdje je i usmeno ali i pisano jednako važno. Samo pamćenje teksta ne znači sposobnost niti mogućnost vladanja ortografijom skeletonskog teksta. Za sve ove greške koje su sasvim prirodne čovjeku postoji jedna divna dova, koju je baš u 19. stoljeću, usudio se ispisati krasnopisom, naš poznati kaligraf Ajni Hasagić, i budući da sam je preveo odmah poslije džume ove sedmice, posvetit ću je Omeru. Neću je staviti sada u sklopu ovog teksta, ali kada je uskoro objavim, bit će posvećena kako Omeru tako i svim ''Omerima'' što tokom pisanja ili učenja kur'anskog teksta načine niz pogrešaka.