Ortografsko vajanje historije kur'anskog teksta

 

Lutajući internetskim bespućem nabasao sam na primjer kako su hitrost i točak u arapskom jeziku istog korijena, te kako je to slikovita poruka o čovjeku, koji je stalno na točkovima, žureći da ostvari neke ovodunjalučke želje, te ispuni svoje htijenje. Nisam mogao pobjeći od tog prizora sastavnog dijela ljudske prirode oličene u žurbi zbog koje insan nerijetko prenagli, pa mi je odmah naumpao kur'anski ajet iz sure al-Anbija' u kojem se kazuje kako je čovjek stvoren od hitnje ili žurbe. Riječ je o trideset i sedmom ajetu sure al-Anbija' a ovako li glasi jedan od prijevoda ovog ajeta: ''Čovjek je sazdan od hitnje – Ja ću vam znamenja Svoja pokazati, a vi nemojte srljati!'' (Duraković) Što sam više ponavljao čitanje ovog ajeta počeo sam da mislim zadovoljno kako mi se potpuno spontano ukazala prilika da prozborim o svim finesama kur'anskog teksta predstavljenim što u bojama, što u osnovnom tekstu koji egzistira poput jednog koda, koji uvijek ostavlja taman toliko prostora da shvatite kada već nešto saznate da je to samo nastavak puta ka daljim saznanjima. To je proces koji se odvija sporo, i zapravo je suprotan toj ljudskoj prirodnoj čežnji da što prije zgrabi sve i odmah.  Pri čitanju Kur'ana nije preporučljiva žurba, jer naprosto ostat ćete uskraćeni mogućnosti da razmrsite klupko svih tih skrivenih detalja koji su kroz historiju ispleli kur'anski tekst. Upravo se u tome ogleda moja namjera, da ulovim koliko god je to moguće, bitnih detalja glede ovog kur'anskog ajeta, a koji su razasuti po raznim rukopisnim materijalima. Čitajući ovaj ajet iznova kao da su se odjednom odškrinula vrata, i ni sam ne znam kojim čudom, ugledao sam nekoliko skrivenih detalja što su poput prašnjavih starih prepisa rukopisa bivali skriveni u nekom budžaku. Kao negdje ispod kaputa nadirali su ti tek zapaženi detalji što vas tjeraju na ponovno i pomno razmišljanje o dijelu teksta kojeg ste mnogo puta što čitali što imali posredno na umu. Riječ je o tri detalja, što brojem nije mnogo, ali broj često tek služi kao jedna vodilja, znak na putu, što samo okvirno nadaje pravac kretanja ali štošta toga broj ipak ne otkriva. Zboreći o ortografiji trideset i sedmi ajet sure al-Anbija' sadrži dva vrlo dragocjena detalja za obraditi. Treći se tiče sadržaja ovog ajeta, a to je simbolika stvaranja čovjeka od hitnje.

O ortografiji  

Kako prethodno i napisa, ortografija ovog ajeta skriva dva detalja, jedan se tiče nizanja samoglasnika, a drugi zadire u samu suštinu historijata kur'anskog teksta. Sljedstveno tome, mnogo više pažnju ću posvetiti drugom detalju, pa krenimo redom. Prvi detalj koji se tiče ovog ajeta ogleda se u postojanju mogućnosti jednog nestandardnog čitanja. U tom slučaju ustaljeno pasivna rečenica: ''Čovjek je sazdan od hitnje...'', čitala bi se u aktivnoj rečenici, pa bi potom prijevod glasio: ''On je sazdao čovjeka od hitnje...''. U rukopisu Kitāb al-Badī'a Ibn Halawayha pod signaturom Ar 3051, napisanom u jesen 980. godine, vjerovatno u Halepu, a sada se nalazi u Dablinu (Chester Beatty muzej i biblioteka), autor navodi u okviru sure al-Anbija' izdvojena nestandardna čitanja. Naslovio ih je crvenom bojom u lijevom uglu paralelno s naslovom sure ispisanim plavom bojom. Lijeva strana, a što bi ustvari bila margina, korištena je u ovom rukopisu kako bi se navela nestandardna čitanja koja nisu dostigla neophodan nivo vjerodostojnosti. Ibn Halawayh spominje i određena imena, te navodi ko je bio poznat po učenju ovog ajeta u formi aktivne rečenice s izraženim subjektom radnje sadržanim u glagolu sazdati, stvoriti (ḥalaqa). U standardnoj formi ovaj ajet počinje u pasivu, pa u svim izdanjima čitamo ḥ(u)l(i)qa al-insān(u) (''Čovjek je sazdan...''), dok u izdvojenoj formi glagol biva u aktivu, te se čita ḥ(a)l(a)qa al-insān(e) (''On je sazdao čovjeka...'') što ne mijenja mnogo značenje i smisao početka ovog ajeta. Dakle, prvi detalj koji navire iza odškrinutih vrata ovog ajeta ogleda se u jednostavnom plesu boja što označavaju kretnju samoglasnika. U ovom slučaju, budući da osnovni kur'anski tekst ostavlja prostora za ples bojama, ajet je bilo moguće vokalizirati na dva načina: u vidu pasivne ili aktivne rečenice. Pasivna forma je prepoznatljiva kao standardna varijanta, koja ispunjava sve tradicionalno neophodne uslove unutar nauke o kiraetima, dok je drugo moguće čitanje zabilježeno i pribilježeno u tradiciji, ali je ostalo fosilizirano, pa je svoje mjesto zauzelo na marginama još kako vidimo u 10. stoljeću.

Kitāb al-Badī'a, Ibn Halawayh, Ar 3051, Chester Beatty

Drugi detalj tiče se glagola pokazati ili u originalnoj formi na arapskom (ساوريكم), i ovo je sada dio trideset i sedmog ajeta sure al-Anbija' koji nas konkretno zanima. Zanemarimo na trenutak sve ostale dijelove koji čine ukupni mozaik ovog ajeta, jer je ortografski ovdje skriveno najviše informacija glede ovog ajeta. Zadovoljstvo je uočiti kur'anska ortografska znamenja što u tišini zbore priče kao kakav pripovjedač s razlikom što je pripovjedača neophodno samo pomno slušati. Kada kur'anska ortografija zbori u tišini, pa na vama je da prepoznate šta vam se kazuje, te baš vi da ju ispričate i prenesete. Čitate li suru al-Anbija' u prijevodu uglednih prevodilaca, Durakovića i Karamana, te se osvrnete na arapski tekst, primijetit ćete da je dio (ساوريكم) napisan u formi (ساريكم). Nedostaje nam dakle jedan wāw. Umije taj naš wāw prenijeti svekoliku i osebujnu simboliku, a na meni je sada da vam pokušavam predstaviti značaj ovog konkretnog wāw-a baš u ovom ajetu i to baš na ovom mjestu. Zatvorite li Durakovićev ili Karamanov prijevod, te otvorite Korkutov ili Čauševićev-Pandžin, odjednom se naš wāw ponovo pojavljuje. Šta ovaj wāw podrazumijeva, te da li treba da se uopče piše ili ne bio je predmet interesovanja od Iraka pa do Andaluzije, od Mosula pa do Valencije i Kordobe. O tome je pisao Ibn al-Džazari u svom djelu al-Našr, al-Dani u al-Muqni', Abu Davud u Muẖtaṣar al-Tabyīn ili Ibn Džinni u bogatom djelu al-Muhtesab. Još je tu knjiga koje se mogu navesti, ali ova imena su dovoljna za spomenuti kako bismo imali uvid u opsežno zanimanje velikana nauke o ortografiji Kur'ana o pojavi wāw-a baš na ovom mjestu. Oni su se interesovali da zabilježe kakva su sva čitanja moguća ukoliko prevladava forma (ساوريكم), te šta su čuli ili lično vidjeli da je napisano u njima dostupnim mushafima. Al-Dani bilježi da u medinskim i iračkim mushafima u suri al-'A'araf  (145. ajet) i u suri al-Anbiya' (37. ajet) nakon elifa piše wāw, a al-Sehawi dodaje i u šamskim. Svi ovi autori se dotiču toga šta wāw može da predstavlja, te kakva je uopće njegova uloga. Kao i u prethodnom slučaju, tradicija nije propustila da odigra svoju glavnu ulogu, zabilježi i sačuva čak i ona moguća čitanja koja nisu dostigla neophodan nivo saglasnosti unutar zajednice da bi bila smatrana standardnim čitanjem. Tradicija služi poput genize u judaističkoj tradiciji, skladišti materijale što svjedoče o jednom vremenu, što i danas mogu da sadrže važne informacije. Otvorimo li srednjevjekovna djela koja se bave tradicijom učenja Kur'ana, naći ćemo kako različiti autori, a nekoliko imena sam prethodno i spomenuo, nude svoje viđenje ovoga wāw-a, pa navode nekoliko nestandardnih čitanja. Izdvajaju se čitanja Hasana al-Basrija i Ibn Abbasa, ili barem čitanja koja se njima pripisuju. Ibn Džinni započinje polemiku o wāw-u u istom kontekstu, samo u suri  al-'A'araf  (145. ajet), ali u suštini govor je o istoj tematici budući da se ortografska realizacija (ساوريكم) pojavljuje na dva mjesta, u suri al-'A'araf, i u suri al-Anbiya' o kojoj upravo zborimo. On teži da razjasni čitanje Hasana al-Basrija glede ovog dijela ajeta u formi sa(ū)rīkum, tako što kratki vokal (u) postaje dugi vokal (ū) iako je namjera da se čita u osnovnoj standardnoj formi sa(u)rīkum. Osnova za takvo nešto postoji u poeziji gdje je vrlo česta praksa da kratki vokal usljed izgovara postaje dugi vokal ali se osnovno značenje riječi uopće ne mijenja. Naš zagonetni wāw time bi samo signalizirao mogućnost realizacije čitanja ovog glagola s dugim vokalom (ū). To bi bilo jedno mišljenje koje vam prenosim.

Na putu od Mosula, odakle je rodom Ibn Džinni, pa hitro do Andaluzije, dolazimo do Abu Dawuda, Sulejmana Nedžaha, što nastanjivaše područje Valencije. On navodi da po njemu,  uz neke moguće lingvističke smjernice na koje bi pisanje wāw-a upućivalo u ovom slučaju, forma pisanja (ساوريكم) predstavlja pisani trag jednog nestandardnog čitanja koje se prenosi od Ibn Abbasa pri čemu wāw biva konsonant koji nosi kratki vokal (e), te se nad konsonantom (r) realizira geminacija i zadržava kratki vokal (i) nakon čega slijedi konsonant (ṯ-ث). Pojašnjeno, forma sa(u)rīkum (ساوريكم) postaje (ساورّثكم) sau(warriṯu)kum. U zagradi sam naznačio gdje se odvija promjena i budući da sada govorimo o glagolu ( (ورّث koji nosi značenje davanje nečega u nasljedstvo mogući prevod ajeta po ovom čitanju bi glasio: ''Čovjek je sazdan od žurbe – Ja ću vam znamenja Svoja u nasljedstvo ostaviti, pa nemojte prenagliti.'' Ibn Halawayh navodi i drugu formu ovog glagola, tako da čitanje biva sa(ūriṯu)kum pri čemu je značenje manje više isto. Ovo su tumačenja i viđenja kako je pisanje wāw-a utjecalo na određena čitanja, ali tu su i drugačije interpretacije tipa da wāw u ovom slučaju samo signalizira postojanje hemzeta te da uz to može i da upućuje kako je hemze nosilac kratkog vokala (u), pri čemu je čitanje u standardnoj normiranoj varijanti. Ovo su dva primjera kako se wāw na ovom mjestu u trideset i sedmom ajetu sure al-Anbiya' piše i sa wāw-om ali i bez njega:

                     Petermann I 38 (Ahlwardt 339), Berlin                          Arabe 361 (f), Paris      

Kazivanje o Osmanovom mushafu

Nakon što sam vam ukratko predstavio šta se o ovom ajetu sve pisalo tokom različitih epoha, te kakva rješenja su se davale za unikatni wāw kojem sam posvetio najviše vremena tokom pisanja ovog teksta sada je red da ponudim svoje viđenje. Pojedini čitaoci će vjerovatno znati kako je postojala ozbiljna rasprava da li je obavezno da se Kur'ana prepisuje po uzusima i normama Osmanova mushafa, te da je prevladavalo mišljenje da se ne smije odstupati od normi koje su uspostavljenje za vremena Osmana r.a., uz nekoliko suprotstavljenih mišljenja pri čemu bih izdvojio Imama al-Baqillanija i Ibn Halduna. Na koncu konca, ne bih sada u detalje zalazio ko je šta zastupao i zašto ali je praksa bila taman takva kao i polemike. Mushafi pisani kufskim pismom uglavnom se drže Osmanove standardizacije dok mushafi koji se prepisuju drugim pismima poput Ibn al-Bawwabovog mushafa iz 11. stoljeća odstupaju od tih normi. Na tom tragu i naš wāw ima svoju historiju koja se može sagledati mnogo detaljnije. To je moguće zahvaljući ovom wāw-u zbog čega u konačnici i smatram da je mnogo važnije pridržavati se u štampanju Kur'ana normi najstarijih prepisa Kur'ana, jer u suprotnom brišemo neophodne detalje o samoj historiji kur'anskog teksta. Prije svega, riječ je o praktičnosti i prenošenju važnih informacija što su pisari mahom težili da prenesu. Upravo je to priča glede trideset i sedmog ajeta sure al-Anbiya' i glagola pokazati u prvom licu jednine budućeg vremena uz objekat izražen ličnom zamjenicom (vam) što je u originalu napisano s wāw-om (ساوريكم) ili bez njega (ساريكم). Kojoj od ove dvije forme dati prednost, i zašto?

Naši mushafi s prevodima na bosanski jezik nude obje verzije, ali bit ću vrlo otvoren, i reći da forma s wāw-om  (ساوريكم) je ta koja bi trebalo da bude uvijek prisutna. Moguće da sam vrlo konzervativan kada je riječ o ovom problemu, ali to i jeste suština. Kada govorimo o kur'anskom pismu težimo konzervaciji bez ikakve težnje naklonosti pravilima klasičnog arapskog jezika ili modernog. Takvi koraci mogu olakšati čitanje ali činjenica je da se u tom procesu gubi mnogo važnih informacija a sada ću vam to i demonstrirati. Pisanje wāw-a na ovom mjestu i u ovoj glagolskoj formi jeste zagonetno, i nije uopće slučajno da po internetu često kada otvorite ovaj ajet njega uopće nema, ali bez obzira što u nekim mushafima takođe nedostaje wāw njegovo ispuštanje u konačnici šteti lingvističkim istraživanjima kur'anskog teksta jer se tim činom uklanja važna informacija. Naime, ovdje je riječ o idiosinkraziji, pisanju koje je toliko jedinstveno i unikatno, te se ne ponavlja na svim mjestima unutar određenog teksta pa tako ni u Kur'anu, pa ono naprosto postaje važan dio priče porodičnog stabla određenog rukopisa. U suri al-Mu'min (29. ajet) imamo isti glagol u istoj formi (اريكم) ali nikada nije napisan s wāw-om  zbog čega je njegova pojava u suri al-'A'araf i u suri al-Anbiya' primjer idiosinkrazije. To je veoma značajno jer pisanje ovog wāw-a nam nosi važne informacije o porodičnom stablu ranih kur'anskih prepisa, te da su svi potekli s jednog izvora, to jeste da su prepisivani iz jednog arhetipa (osnovni tekst na temelju kojeg se rade ostali prepisi).

To je statistički moguće predstaviti, i to iskoristiti baš ovaj slučaj iz sure al-Anbiya'. Krenete li pregledati najstarije prepisa Kur'ana dobit ćete vrlo egzaktne rezultate. Ja sam koristio dvadeset mushafa i rezultat je 18:2 u korist prisutnosti wāw-a pri čemu sam koristio jedan mushaf iz 20. stoljeća budući da je riječ o kairskom mushafu iz 1924. koji je ustanovljen kao jedan vid standarda za moderne štampe, te Ibn al-Bewwabov prepis Kur'ana s početka 11. stoljeća. Izbacimo li ova dva primjerka, te zadržimo li se samo na ranim prepisima do 10. stoljeća omjer je 17:1 u korist prisutnosti wāw-a, a ukoliko uzmemo najranije primjerke pisanje wāw-a, pa u ovoj situaciji to je standard. Pisari uvijek na istom mjestu pišu wāw, te nikada u suri al-Mu'min (29. ajet), što potvrđuje da tekst nije pisan spontano po ličnim željama pisara i njima znanima pravilima već da se cijeli proces odvijao na osnovu jednog arhetipa iz kojeg su nastajali svi kasniji prepisi. Ovo je osnovna informacija sadržana u ovom wāw-u, te je zbog toga neophodno njegovo pisanje želimo li ovu informaciju prenijeti i zadržati unutar Teksta. Kada vas neko upita o Osmanovom mushafu, te kako uopće možemo vjerovati tradicionalnim predanjima o postojanju arhetipa, pa ova i druge idiosinkrazije koje se javljaju u kur'anskom tekstu su vam najefikasniji način dokazivanja tačnosti tih predanja. Za kraj možete pogledati tabelu dvadeset mushafa koje sam koristio, te vidjeti da u 90% slučajeva je prisutno  pisanje wāw-a. Za još ozbiljnije istraživanje neophodno je uzeti veći broj mushafa ali to već podrazumijeva upotrebu mushafa iz kasnijih stoljeća dok među sačuvanim najranijim fragmentima pisanje wāw-a na ovome mjestu o kojem zborim je očigledan standard s jasnom funkcijom čuvanja informacije o postojanju arhetipa. S ovim vam privodim kraju kazivanje o dva ortografska detalja iz trideset i sedmog ajeta sure al-Anbiya', a o samoj interpretaciji sadržaja ovog ajeta morat ćete pričekati naredni tekst.

Tabela prikaza dvadeset korištenih mushafa za potrebe ovog teksta: