Iluzija posjedovanja znanja kroz dijakritičke znakove u Kur'anu

Izrazito interesantna tematika glede ranih prepisa Kur'ana, o kojoj se dosta pisalo, kako u najstarijim djelima o arapskom pismu, tako i u moderno doba, jeste historija dijakritičkih znakova u Kur'anu. Zbunjuje li vas fraza dijakritički znakovi, pa imajte naprosto na umu, kako je riječ o tačkama, koje se pišu iznad i ispod slova (harfova), kako bismo razlikovali međusobno slična slova (homografe). Primjer dijakritika u bosanskom jeziku, bi bila slova (č) i (ć), a u arapskom jeziku (ب) i (ت). Ove kvakice, u slučaju bosanskog jezika, ili tačke, glede arapskog jezika, zovemo dijakritičkim znakovima. Priča o dijakriticima u arapskom pismu, i ranim prepisima Kur'ana,  prisutna je više od hiljadu i nekoliko stotina godina, što i jeste čar bavljenja ortografijom ranih prepisa Kur'ana. Uvijek ste hiljadu i nekoliko stotina godina u prošlosti, te uživate u najstarijim sačuvanim fragmentima Kur'ana.

Između iluzije i znanja

Mnoštvo je informacija o historiji dijakritika u ranim prepisima Kur'ana, tako da je vrlo lahko zapasti u problem informacijske buke, kao kada sakupljate mnoštvo informacija na temelju kojih treba da vršite projekcije nekih mogućih događaja u budućnosti. Stojite pred pregršt informacija, te mogućih ishoda, pa vam sve te informacije stvaraju buku, i privid znanja. Ukucate li bilo šta o dijakritičkim znakovima glede Osmanova mushafa, ili uopćeno, najstarijih prepisa Kur'ana, iz vremena ashaba, na našem jeziku, uglavnom ćete čitati jednu uniformisanu priču. Kur'anski tekst Osmanove kodifikacije je bez ikakvih dijakritičkih znakova, pa su samim tim i konsonanti, bili bez dijakritičkih znakova. Nekada ćete čitati u još općenitijoj formi, kako je Kur'an u 7. stoljeću, nevokaliziran i bez dijakritika. Na primjer, u knjizi, Gramatika arapskog jezika, Teufika Muftića, piše kako su prvi (osmanski) mushafi, pisani bez dijakritičkih tačaka za suglasnike, te da se pri pisanju Kur'ana počinju kasno upotrebljavati.

S obzirom na autoritet autora sasvim je razumljivo da prihvatimo ovu informaciju kao vid konačnog znanja o ovoj tematici, te da nastavimo dalje s mišlju kako posjedujemo vjerodostojno znanje o ortografiji ranih prepisa Kur'ana. Kazivati o dijakriticima u Kur'anu upravo zato može poslužiti kao i priča o iluziji posjedovanja znanja. Kada je riječ o dijakriticima u ranim prepisima Kur'ana, zagrebete li ispod površine, uočit ćete da je to vrlo složena priča, te da sačuvani prepisi iz 7. stoljeća ustvari posjeduju dijakritičke znakove za konsonante. Najstariji rani prepisi Kur'ana na hidžaskom pismu posjeduju sporadičnu upotrebu dijakritika za razlikovanje homografa. Zašto onda pišemo kako dijakritici za konsonante nisu prisutni u ranim prepisima Kur'ana? Dijelom je odgovor na ovo pitanje dao Ĝānim Qadūrī. Među poznatijim plodonosnim autorima novijeg doba o ortografiji Kur'ana, na arapskom jeziku, Iračanin, Ĝānim Qadūrī, u knjizi 'Ilm al-Naqṭ wa al-Šakl  piše o razlozima nepostojanja ozbiljnijeg zanimanja za kur'ansku ortografiju. Na samom početku knjige on će pisati kako je proučavanje ortografije Kur'ana gotovo pa zaboravljena disciplina među arapskim lingvistima, te proučavateljima kur'anskog teksta, te kako preovladavaju osjećanja o nepotrebnosti proučavanja ortografije Kur'ana.[1] S tim u vezi, kada se govori o ortografiji Kur'ana, korisno je u isti mah govoriti o iluziji posjedovanja znanja budući da je to vrlo izražena pojava modernog doba. Pristup mnoštvu informacija umije nas prevariti. Često pomislimo kako posjedujemo sve neophodne podatke o nečemu, te da ih uz to i pravilno tumačimo. Zbog toga sam otvorio poglavlje o historiji dijakritika glede kur'anskog teksta, jer je upravo to tematika, o kojoj kada čitate, djeluje vam kao da je sve već ispričano i poznato. Vremenom uvidite da to nije tako, te da to uopće nije jedna zatvorena i završena priča. Ĝānim Qadūrī će to lijepo objasniti hvaleći al-Dānijev doprinos kur'anskoj ortografiji, tako što će reći da uprkos njegovim velikim zaslugama, mnogo toga je glede razvoja kur'anskog pisma otvoreno i nerazjašnjeno.[2]

Ĝānim Qadūrī će ipak pisati u 'Ilm al-Naqṭ wa al-Šakl, kako je arapsko pismo u vrijeme Objave, a to je 7. stoljeće, i pisanja prvih mushafa, bilo bez sistema dijakritičkih znakova na temelju kojih bih se razaznavali homografi. Ova knjiga je objavljenja 2016. godine, pa je takva tvrdnja dijelom iznenađujuća. To je vrlo skorog datuma, a sada je svakom istraživaču dostupno mnoštvo materijala, i to baš onih što usložnjavaju ustaljenu priču o tome kako arapsko pismo u 7. stoljeću, a time i prvi prepisi Kur'ana su ogoljeni, te bez ikakvih dijakritika. Ĝānim Qaddūrī će u međuvremenu objaviti još dvije knjige, 'Ulūm al-Qur'ān al-karīm bayna al-maṣādir wa al-maṣāḥif i Nuqūš al-qur'āniyya al-mubakkira, tako da je moguće da je obogatio svoja saznanja novim podacima. S druge strane, u evropskoj orijentalistici, i to u Francuskoj, će se 2018. godine objaviti knjiga Le Coran décréé autorice Florence Mraizika, koja između ostaloga piše kako hidžasko pismo na kojem su pisani najstariji prepisi Kur'ana, nema dijakritičke znakove. Pisati kako rani prepisi Kur'ana nemaju dijakritike je učestala praksa. Povod tome je vjerovatno što mnoštvo autora smatra kako je to odveć prežvakana tema, i da o tome posjedujemo konačno znanje. Tu se suočavamo s dva problema. Jedan se ogleda u ideji o iluziji posjedovanja znanja o predmetu našeg interesovanja, a drugi, koji proizlazi iz prvog, je što nas ta iluzija vodi ka tome da naš predmet interesovanja više ne propitujemo niti vagamo. Govoriti o dijakriticima u kur'anskoj ortografiji, te pratiti genezu priče kako prvi prepisi mushafa nemaju dijakritike je između ostaloga i priča o problemu znanja. Posjedovanje određenih informacije ne podrazumijeva nužno da ćemo vjerodostojno i precizno objasniti određenu pojavu. Umjesto popločanog puta ka vjerodostojnijem i preciznijem znanju nađemo se u svijetu iluzija. Budući da smo ograničeni memorijom, te da mnoštvo toga ne možemo pamtiti, pismom smo upravo omogućili sebi kreiranje eksterne memorije, tako da se na nju uveliko oslanjamo. Naša interna memorija je slabašna, i uz to ne može da sažima sve kolektivno znanje prethodnih generacija. Zbog toga stvaramo eksternu memoriju, za šta smo koristili različite materijale i tehnologiju. Memorisanje kolektivnog znanja je nužno za napredak, ali je neophodno pažljivo pristupati svim tim pohranjenim podacima, te biti svjestan u kojoj mjeri je naše znanje o nečemu ograničeno.

Kada je riječ o dijakritičkim znakovima za konsonante u kur'anskim prepisima iz 7/8. stoljeća, informacije su dosta razasute, pa je baš ovo odlična tematika za uvidjeti neophodnost pažljivog pristupa memorisanim informacijama. Iako je pisarima u 7. stoljeću praksa upotrebe dijakritika za razlikovanje homografa u arapskom pismu poznata, a što potvrđuju materijali koje posjedujemo, mi se iz nekog razloga okrenemo suprotnim tvrdnjama. Francois Deroche u knjizi Islamic Codicology potcrtava da rani prepisi Kur'ana poput Arabe 328a u oskudnoj mjeri posjeduju dijakritičke znakove za konsonante. To je dakle već u 7. stoljeću bila poznata praksa.[3]

Arabe 328a, Nacionalna biblioteka u Parizu, druga polovina 7. stoljeća, prisutni dijakritički znaci za konsonante

Mišljenje kako u 7. stoljeću nije poznata praksa upotrebe dijakritika za razlikovanje homografa u prepisima kur'anskog teksta jeste posljedica neupotrebe ranih prepisa Kur'ana iz ovog stoljeća. Ne smijemo potcijeniti ni problem oportunitetnog troška. Nemoguće je sve poznavati niti nanovo proučavati, tako da nam je u konačnici važna ušteda vremena. Vrijeme je dragocjeno, pa ukoliko želimo nešto čitati i naučiti upravo o ortografiji Kur'ana, najjednostavnije je otvoriti al-Dāniyev al-Muḥkam fī naqṭ al-maṣāḥif. To je jedno od najstarijih sačuvanih djela o ortografiji Kur'ana, pa je potpuno razumljivo da nam to djelo bude prva adresa. To je nesporno, fantastična knjiga o ortografiji Kur'ana. Međutim, što ističe Ĝānim Qadūrī, ipak je dosta toga o historiji razvoja ortografije Kur'ana što nedostaje u ovom djelu. To je očekivano, te zbog toga treba biti obazriv pri samom procesu prikupljanja informacija.

PERF 585, dvojezični primjerak papirusa na grčkom i arapskom jeziku iz 643. godine, 22. hidžretska godina, mjesec Džumadel-ula, prisutnost dijakritičkih znakova za konsonante

Otvorena stvarnost i konačni sudovi

Budući da sam već spomenuo dva autora s francuskog govornog područja, vrijedi se prisjetiti još jedne vrijedne autorice, a to je Éléonore Cellard. Ona kao i F. Deroche zastupa oponentni stav zasnovan na argumentima protivnim teoriji kako rani prepisi Kur'ana nemaju praksu bilježenja dijakritičkih znakova. Njeni glavni argumenti su vrlo jednostavni. Svi rani prepisi Kur'ana, pisani tkz. hidžaskim pismom, a u koje spada i spomenuti Arabe 328a, imaju dijakritike za označavanje suglasnika. Iste te dijakritike nalazimo i na papirusima iz prve polovine 7. stoljeća. Za sada, jedan od najstarijih materijala iz 7. stoljeća, napisan na arapskom jeziku, je PERF 558, koji se nalazi u Beču. Riječ je o dvojezičnom tekstu na papirusu, pisanom na grčkom i arapskom jeziku. Tekst datira iz 643. godine, tek nekoliko godina nakon smrti Poslanika. Odmah je uočljiva upotreba dijakritičkih znakova. Dijakritici se pojavljuju u formi tačaka na sljedećim konsonantima: ش,ز,خ,ج,ذ,ن. Ovi i slični materijali, pa i oni iz predislamskog doba, pisani na nabatejskom, nabatejsko-arapskom, ili tranzicijskom pismu, koje gotovo pa odgovara nabatejsko-aramejskom, svjedoče upotrebi dijakritičkih znakova za suglasnike. Dijakritici su dakle poznati u 7. stoljeću na arapskom poluotoku. Zahvaljujući dostupnosti ranih prepisa Kur'ana, pisanim na hidžaskom pismu, Codex Parisino-Petropolitanus, Mingana Palimpsest, Arabe 328c, Codex Ṣan'ā' I, Codex B.L. Or. 2165, Codex M a VI 165 i dr., moguće je potvrditi upotrebu dijakritika u arapskom pismu u 7. stoljeću. Upravo zbog toga historija dijakritika u kur'anskom tekstu nudi idealnu podlogu za širu priču kako o iluziji posjedovanja konačnog znanja tako i o problemu informacijske buke. Proučavanje upotrebe dijakritika u ranim prepisima Kur'ana je istovremeno i poduka o našoj sadašnjosti. Smatrati kako u ranim prepisima Kur'ana nema dijakritičkih znakova za konsonante, a oni su ustvari prisutni, je odličan primjer posjedovanja informacija za koje se ispostavi da su jedan vid informacijske buke. Zahvaljujući napretku tehnologije danas smo stalno zasuti mnoštvom informacija, koje vrlo često mogu biti nedostatne. Svi ovi problemi su primjetni u priči o upotrebi dijakritika u kur'anskom tekstu, priči koja nam pokazuje svu kompleksnost interpretiranja kako sadašnjih tako i prošlih događaja.

 

 

---

[1] Ĝānim Qaddūrī, 'Ilm al-Naqṭ wa al-Šakl, Dār 'Ammār, al-Urdun, 2016, str. 5.

[2] Ibid., str. 6.

[3] F. Deroche, Islamic Codicology, Al-Furqān Islamic Heritage Foundation, London, 2005, str. 220.