Faze evolucije kur'anskog pisma

 

Namjera mi je obuhvatiti i predstaviti, koliko je to uopće moguće, evoluciju kur'anskog pisma od 7. stoljeća, perioda prepisivanja kur'anskog teksta defektivnim arapskim pismom, pa sve do samog početka 11. stoljeća kada arapsko pismo sadrži sve neophodne fonemske distinkcije. Pišući o dijakritičkim znakovima u ranim prepisima Kur'ana, i to uglavnom onima koji datiraju iz druge polovine 7. stoljeća, uočio sam kako se može načiniti jedna vrsta pojednostavljene klasifikacije razvoja kur'anskog teksta u rasponu od 7. stoljeća, pa do samog početka 11. stoljeća. Namjerno kažem pojednostavljena jer je svakome ko se iole doticao najstarijih prepisa Kur'ana sasvim jasno kako govorimo o vrlo heterogenoj tradiciji, ali je ipak moguće načiniti neke okvirne klasifikacije. Kada je riječ o usmenoj tradiciji Kur'ana (kiraetima), skoro objavljena knjiga Shady Nassera The Second Canonization of the Qur'ān nudi pet faza kanonizacije kur'anskog teksta, a period od 7. do 11. stoljeća svrstan je u tri faze. Ovo je knjiga koja zaslužuje poseban kritički osvrt za svakoga ko se interesira za historiju razvoja kiraeta. Međutim, mene u ovom trenutku interesuje pokušaj pojednostavljivanja određenih faza kroz koje je prolazio kur'anski tekst u stoljećima nakon smrti Poslanika. Za Shady Nassera prva faza kanonizacije slijedi od 656. godine (kraj Osmanove vladavine tokom koje je kur'anski tekst uniformisan) i traje sve do 936. godine kada Ibn Muĝāhid piše knjigu o sedam kiraeta koji postaju opće prihvaćeni standardi učenja kur'anskog teksta. Ta faza traje sve do početka druge polovine 11. stoljeća, i to 1052. godine, te traje do pred kraj 12. stoljeća, 1193. godine. To je period al-Dānīya i al-Šāṭibīya, dvojice krunskih autora o ortografiji Kur'ana i kiraetima. Prepisi njihovih djela su postali poznati širom islamskog svijeta, pa ih nalazimo i u GHB-ovoj biblioteci, tako da su svi sudionici islamskog kulturnog prostora bili upoznati s njihovim djelima glede kur'anskog teksta.

Iako je teško podvući potpuno zajedničku crtu između usmene i pisane tradicije kur'anskog teksta, čini mi se da ona očevidno postoji, te da su zapravo jedna drugoj služile kao vrsta samokorekcije. Ta zajednička krivulja kojom se kreću obje ove tradicije predstavlja sastavni dio procesa memorisanja Kur'ana. S tim u vezi bih izdvojio četiri faze, kada je riječ o procesu prepisivanja kur'anskog teksta. Prva faza bi padala u 7. stoljeće, i to je period Umejada. U ovom periodu mahom imamo prepise koji unatoč određenim ortografskim razlikama slijede Osmanovu standardizaciju izuzev palimpsesta Ṣan'ā Codex I čiji donji tekst pripada grupi kur'anskih rukopisa, koji ne potpadaju pod Osmanovu standardizaciju. Ova faza se proteže do samih početaka 8. stoljeća, kada umejadski utjecaj postaje snažniji, i perioda kada mushafi pisani na hidžaskom pismu, ustupaju mjesto tranzicijskim hibridnim mushafima, a potom i mushafima pisanim abasidskim/ kufskim pismom. Druga faza bi prema tome bila od kraja prve polovine 8. stoljeća i trajala sve do perioda kojem pripada Meknes Codex, a što odgovara početku ili sredini 9. stoljeća. Treća faza bi počinjala sredinom 9. stoljeća, a važna godina u ovom periodu je 876, kada je Amaĝūr al-Turkī uvakufio mushaf, vjerovatno namijenjen za grad Tir, što je današnji Liban. Karakteristika ovog mushafa ili ove faze je da po prvi put imamo tačan i precizan navod o nastanku jednog mushafa, a što je slučaj i s nekoliko kasnijih prepisa iz 10. stoljeća poput Palermo mushafa iz 982-83. godine. Ova faza bi završavala 1001. godine kada dolazimo do Ibn al-Bawwābovog prepisa Kur'ana, za kojeg se smatralo kako je najstariji kompletno sačuvani mushaf. Međutim, kompletno sačuvani mushaf imamo s početka 8. stoljeća, iz perioda Umejada, a to je Codex Topkapi Saraj Medina 1a. Ovo bi bila četvrta faza, kada mushaf uz usmenu tradiciju kiraeta, koja također dobija svoje konačne obrise i konture, postaje stabilan i statičan tekst uz kontrolirane varijacije obuhvaćene unutar sedam vjerodostojnih kiraeta o kojima je iscrpno pisao Ibn Muĝāhid u prvoj polovini 10. stoljeća. Osnovna karekteristika ove faze je vrlo dobro razvijen sistem dijakritičkih oznaka za konsonante, a i za vokale.

Prva faza – 7. stoljeće – početak 8. stoljeća

Prva faza razvoja ortografije kur'anskog pisma počinje u 7. stoljeću, te traje sve do početka 8. stoljeća. Razlog je što je za neke mushafe naprosto teško postaviti odrednicu, da li je riječ o drugoj polovini 7. stoljeća, ili početku prve polovine 8. stoljeća. Ova faza je period Objave, prva polovina 7. stoljeća, a s krajem Osmanove vladavine 656. godine osnovni kur'anski tekst je postao uniformisan i standardiziran. Svi rani prepisi Kur'ana, pisani hidžaskim pismom, koje svrstavamo u 7. stoljeće, pripadaju drugoj polovini tog stoljeća uz mogućnost da su neki sa samog početka 8. stoljeća. Gledajući samo dijakritičke znakove za konsonante i vokale, čim počnete raditi s tim najstarijim prepisima Kur'ana, primijetit ćete kako pisari sporadično koriste dijakritičke znakove za razlikovanje homografa. U ovom periodu bih izdvojio mushaf Codex Parisino-petropolitanus, kojeg F. Deroche svrstava u period između 671. i 695. godine, te Or. 2165 koji se nalazi u odajama British Library i pripada ili samom početku 8. stoljeća, ili drugoj polovini 7. stoljeća, a što je vrlo vjerovatnije. Još bih spomenuo Ṣan'ā Codex, i to DAM 01-27.1 i DAM 01-29.1. Karakteristika svih ovih prepisa je prvobitno što pripadaju istovjetnom porodičnom stablu, s određenim regionalnim varijacijama ili heterogenim praksama, tako da čine stablo mushafa što slijede Osmanovu standardizaciju. Jedini izuzetak je palimpsest Ṣan'ā Codex DAM 01-27.1 čiji donji dio teksta odstupa od Osmanovih normi kur'anskog teksta i zbog čega ovaj rukopis, kako je prethodno navedeno, svrstavamo u grupu kur'anskih rukopisa, koji ne potpadaju pod Osmanovu standardizaciju. U svim ovim prepisima se nalaze u manjem ili većem broju dijakritički znakovi za razlikovanje homografa. Dijakritici su prisutni, ali za detaljniji uvid u to da li stvarno predstavljaju samo određen zbir ličnih pisarevih preferencija ili su trag usmene tradicije, neophodno je pažljivije statističko istraživanje. Na prepisima učestvuje više ruku, tako da kada otvorite jedan od ovih prepisa uočljive su razlike koje potvrđuju kako je više ruku radilo na prepisu. Shodno tome, ovo je period u kojem pisari još uvijek nemaju strogo precizirana pravila kako da pišu određene riječi, pa je normalna pojava da pisar slijedi sada jedno, a potom drugo pravilo, te je ovo period određenog vida slobode i tekstualne fleksibilnosti. U ovim prepisima su primjetni i određeni relikti ortografske prakse prije islama, te nestandardizirane forme pisanja poput neodređene zamjenice nešto (شيئ) s ili bez elifa između yā' i elifa (شاى). Ovo je period postojanja razlika među pisarima, regionalnih varijacija, i vrijeme kada se Kur'an piše u vertikalnoj formi kao i dijakritičke tačke za konsonante koje se u nekim prepisima pišu tako da budu jedna iznad druge.

Druga faza – hibridi, transformacije, i početak abasidskog perioda

Ovo je period 8. i 9. stoljeća kada kur'anski prepisi doživljavaju jedan vid zaokreta. I dalje se tokom 8. stoljeća koristi tradicija hidžaske ortografije, te su prisutni i kodeksi u vertikalnoj formi. Također, sve više svjedočimo prepisima Kur'ana u horizontalnoj formi i početku abasidskog ranog stila pisanja mushafa, a potom i novog, uz prisutniju pojavu ornamenata i dekoracija, te upotrebe boja za označavanja vokala. Iz prve polovine 8. stoljeća, još za vremena Umejada, imamo veoma važne fragmente prepisa jednog mushafa, koji nam jasnije predočava sliku evolucije hidžaske ortografije, a to je mushaf Codex Amrensis I. Ovaj primjerak mushafa predstavlja prelaznu fazu između hidžaske ortografije, i novijih stilova ranog abasidskog perioda. Kada bih birao detalje na koje treba obratiti pažnju, prvo što bih izvdojio je kako se ovaj mushaf piše u horizontalnoj formi. Potom je očevidna razlika između pisanja imenice Allah u ovom mushafu i, naprimjer, mushafima Arabe 328a ili Or. 2165 pa dva elifa bivaju bliže jedan drugom, te su manje izduženi. U ovom mushafu se konsonant hā' (ه) u riječi ahiret piše po standarnim naučenim pravilima arapskog pisma, te nema više pisanja ovog konsonanta po uzusima koji datiraju još iz predislamskog perioda. Već u drugoj polovini 8. stoljeća i prvoj polovini 9. stoljeća, a to je vrijeme Abasida, imamo vrlo primjetne promjene. Navest ću primjere prepisa Arabe 330d i Arabe 340f. Ovo su primjerci u kojima se prvo primijeti prisustvo crvene boje, kojom se označavaju vokali. Sjetite se kako u prepisima iz druge polovine 7. stoljeća i početka 8. stoljeća imamo dijakritike za razlikovanje homografa, ali nemamo vokala. Sada se međutim koristi crvena boja za označavanje vokala. Arabe 340f, kojeg F. Deroche smješta u 9. stoljeće, uz crvenu boju za vokale, je prepis u horizontalnoj formi, te slova prate osnovnu liniju vrlo uredno, i razmaci između riječi su odmah vidljivi, što nije karakteristika ranih hidžaskih prepisa. Glagol reći (قال) se piše s elifom, što također nije standard u ranijim prepisima. Završetke ajeta označava zlatni kružić. Još bih dodao da se u ovoj fazi, i to krajem 8. stoljeća, pojavljuje i praksa pisanja mushafa na obojenom pergamentu, što je slučaj s prepisom KFQ 93.

Treća faza – Meknes Codex

Ovo je period 9. stoljeća, i trajao bi sve do kraja 10. stoljeća. Osnovne karakteristike koje se primijete u ovom periodu, a da ranije nisu prisutne, jeste da prvi put imamo kolofon, i to za Amadžurov Kur'an. U drugoj polovini 9. stoljeća imamo dakle najstariji primjerak prepisa Kur'ana s osnovnim podacima o godini uvakufljenja. Ovo je također prepis koji je u horizontalnoj formi, s gotovo pa odsutnim dijakriticima za razlikovanje homografa. U ovom stoljeću imamo i već spomenuti Meknes Codex, a riječ je o prepisu Kur'ana koji ima određena ortografska rješenja koja recimo nisu standardizovana u hidžaskom prepisu iz druge polovine 7. stoljeća – Codex Parisino-petropolitanus. Naprimjer, Codex Parisino-petropolitanus na primjeru imenice aḏāb (عذاب) nema elif za označavanje dugog vokala, ali je on zato prisutan u Meknesu. Codex Amrensis I, iz prve polovine 8. stoljeća, pripada toj jednoj intermedijalnoj poziciji između ovih faza ortografije kur'anskog pisma. U njemu nalazimo različite prakse, pa su tu relikti i starije ortografije, ali i novija rješenja iz datog perioda. Ovo je faza kada već možemo govoriti o ustrojstvu određene standardizacije koje nemamo tokom 8. stoljeća. Za ovaj tekst sam detaljnije pogledao i prepis W.552, koji se nalazi u The Walters Art Museum, te su odmah primjetne karakteristike ove faze. Rukopis je u horizontalnoj formi, a riječ aḏāb se također piše s elifom. Prisutni su dijakritici za vokale, te su zlatnom bojom označeni počeci novih sura. Važni momenti tokom ove faze – a posebno tokom 10. stoljeća – jesu što je, uz sada već tradicionalnu horizontalnu formu, moguće naći i prepise koji nastaju u vertikalnoj formi poput prvih hidžaskih te je, uz upotrebu pergamenta, sve vidljivija pojava upotrebe papira. Ovo je također period ozbiljnih teoloških polemika glede (ne)stvorenosti Kur'ana, pa je prepis iz Palerma (982-83) jedinstven po tome što ima kaligrafski ispis: Kur'an je Allahov govor, i nije stvoren. Svijet boja je također prisutan, pa se mogu vidjeti crvena, zlatna, crna, plava, žuta i dr. boje. Nakon uvođenja novih tehnologija, konkretno papira, evolucije sistema za označavanje vokala i konsonanata, slijedi 11. stoljeće kada mushaf po prvi put dobija jasne konture industrijske proizvodnje statičnog teksta.

Četvrta faza – Ibn al-Bawwābov prepis Kur'ana

Budući da mene najviše interesuju prepisi Kur'ana nastali u periodu između 7. i 10. stoljeća, neću trošiti mnogo riječi kako bih dijelom objasnio razvoj ove faze. Naprosto, kako bih vam što više približio historiju razvoja kur'anskog teksta, volim ovaj period zvati industrijskim. Ibn al-Bawwābov prepis je jedinstven po tome što je ovo jedan od najstarijih kur'anskih prepisa na papiru, i riječ je o kompletnom Kur'anu. Vertikalne je forme, znamo ko je izvršitelj prepisa, a godina nastanka je 1001. Broj je veoma simboličan, baš idealan za označavanje početka jedne sasvim nove ere ili epohe. Pergament je dugo vremena bio veoma važan, kako bi se sačuvali veoma značajni prepisi, ali u ovom slučaju kur'anski tekst započinje, kako ja to volim kazati, industrijsku eru. Sve je prisutno što možete zamisliti, od hemzeta, vokala, dijakritika za razlikovanje homografa, prelijepih pokreta ruku Ibn al-Bawwāba, pa harfovi izgledaju kao da se smiju i pokazuju prednje zube, kako to stoji u opisu kataloga Chester Beatty muzeja, a gdje se nalazi ovaj prepis. Želite li da vam ponudim jednu neobičnost iz ovog prepisa? Tačke na slovu (š) su u potpunoj horizontali, a slovo (s) se piše s tri tačke ispod. Od ovog momenta, te 1001. godine, ulazimo u eru upotrebe papira, a Kur'an postaje vrlo prijemčiv tekst za čitanje svakom iole pismenom bez mogućnosti bilo kakvih varijacija tokom čitanja. Ukoliko prva faza simbolizira otvorenost i elastičnost kur'anskog teksta, ovo je faza koja predstavlja čvrst i stabilan kur'anski tekst.