Priča o dva čudesna mushafa

 

Baviti se ortografijom ranih prepisa Kur'ana podrazumijeva znanje o tome kada je koji mushaf otprilike nastao i iz kojeg li perioda datira. Vrlo često ćete naprimjer čitati kako neki fragmenti kur'anskog teksta potječu iz druge polovine 7. ili početka 8. stoljeća, pa sasvim je prirodno zapitati se kako se određuje period nastanka nekog prepisa Kur'ana. Uglavnom se pomažemo s nekoliko alatki. Moderna tehnologija radiokarbonske analize omogućava utvrđivanje starosti materijala na kojem je tekst napisan, te potom uz pomoć paleografije i historije određujemo kojem to periodu najvjerovatnije pripada neki mushaf kojim se bavimo u datom trenutku. Ortografija i dekoracije unutar prepisa takođe su sredstva kojima se služimo kako bismo odredili kojem periodu pripada neki prepis Kur'ana. Da bi bismo jednostavnije odredili kada se koji stil pisma koristio neophodno je  posjedovanje prepisa Kur'ana na kojima je sačuvan kolofon s datumom nastanka prepisa ili neki drugi podaci koji bi nam pomogli da se odredi vrijeme njegova nastanka. Kada je riječ o sačuvanim kolofonima situacija je takva da veliki  broj ranih prepisa Kur'ana nema nikakve podatke, i zbog toga se uveliko moramo baviti projekcijom i pretpostavkama, te imati na umu da ne govorimo s potpunom sigurnošću i znanjem o tome kada je nastao neki prepis izuzev u tek nekoliko slučajeva. Ti slučajevi se dijele na dvije grupe: a) mushafi o kojima nemamo podatke o periodu uvakufljenja ili vremenu nastanka prepisa, ali imamo druge podatke koji olakšavaju tačno određivanje perioda nastanka datog prepisa i b) imamo sačuvan kolofon s tačnim podacima nastanka prepisa ili godini uvakufljenja. Kada je riječ o mushafima koji imaju podatke o godini uvakufljenja ili nastanka prepisa dva mushafa se posebno izdvajaju. To su Amāĝūrov Kur'an i BnF Arabe 399. Oni su značajni po mnogo čemu a posebno bitni podaci kada je riječ o ovim mushafima su o godinama njihova nastanka, dimenzijama, (ne)kompletnosti kur'anskog teksta, vokalizaciji, imenima po kojima su poznati, te dostupnosti. Amāĝūrov Kur'an nažalost nije potpuno sačuvan te sveukupan broj folija iznosi 7,2% ukupnog kur'anskog teksta, ali zato je BnF Arabe 399  kompletan. Amāĝūrov Kur'an je raspršen po nekoliko biblioteka od čega se trideset i sedam folija nalazi u Velikoj Britaniji, a folije kojima možete pristupiti svakodnevno nalaze se na Cambridge University Library (MS Add. 1116). Najviše folija se nalazi u Turskoj, a fragmenti ovog mushafa, MS Add. 1116, na Cambridge University Library, su najpristupačniji za istraživanje. Možemo biti sretni pa nam je BnF Arabe 399  od skora dostupan za proučavanje, i nalazi se kompletno u vlasništvu Nacionalne biblioteke Francuske. Krajem novembra prošle godine ovaj mushaf je digitalizovan, tako da nije još ni punih godinu dana od kako nam je omogućeno da uživamo u ovom mushafu. Ovo je samo jedan od projekata kojima se sve više olakšava proučavanje najstarijih prepisa Kur'ana zbog čega je neophodno da i naša zajednica muslimana u BiH jednako učestvuje kako u istraživanju ovih prepisa tako i njihovoj upotrebi u svakodnevnom podučavanju  posrijedi govora o kur'anskom tekstu. Oba ova mushafa su poznata po imenima značajnih historijskih ličnosti. Jedna priča je tačna, a druga je plod mašte. Amāĝūrov Kur'an je poznat po Amāĝūru al-Turkīju, koji je imao upravu nad Damaskom tokom perioda između 870. i 878. godine, a BnF Arabe 399 pod imenom Kur'an Karla Velikoga. O Amāĝūru al-Turkīju postoje neka kazivanja ali nemamo baš mnogo detaljne podatke što o njegovoj ličnosti tako i njegovoj upravi nad Damaskom u 9. stoljeću.

Po čemu je definitivno ostao zapamćen a što potvrđuje materijalna građa jeste njegov projekat uvakufljavanja Kur'ana. Na folijama koje se nalaze na Cambridge University Library iznad ajeta koji su inače pisani u tri reda vrlo čitko piše kako je ovaj mushaf  Amāĝūrov vakuf. Kur'an Karla Velikoga (BnF Arabe 399) je izmišljenja priča nastala imaginacijom francuskog orijentaliste Reinauda iz 19. stoljeća čije bilješke se nalaze na kraju ovog mushafa. U njoj se navodi kako je ovaj mushaf poklon Hārūna al-Rašīda Karlu Velikome ali o tome zaista nema nikakvih vjerodostojnih podataka, a uz sve to ovaj mushaf je bio na Istoku do 16. stoljeća. U Francusku je donesen u drugoj polovini 18. stoljeća, a od kraja prošle godine dostupan je u digitalnoj formi. Najvažniji podaci o ova dva mushafa a što je i razlog da pišem o njima u istom tekstu jesu kolofoni na kojima se navodi godina njihovog uvakufljenja ili nastanka. Oba ova mushafa su karakteristična po tome što imamo tačne podatke o periodu njihova nastanka i što je jedan od ova dva mushafa najstariji sačuvani prepis Kur'ana na kojem piše datum nastanka. U akademskim krugovima uobičajeno se navodi kako je Amāĝūrov Kur'an najstariji sačuvani prepis Kur'ana s dostupnim podacima o nastanku budući da ne postoji spor glede kolofona ovog mushafa. Kolofon Amāĝūrovog Kur'ana se nalazi u Istanbulu, u Türk ve İslam Eserleri Müzesi, pod rednim brojem 1/13768 i SE 13144. Kolofon SE 13144 počinje s bismilom, te se potom navodi kako je ovaj mushaf vakuf koji sadrži trideset dijelova u dva sanduka, i da je riječ o vakufu Amāĝūra za grad Tir u Libanu. Nekada je to bio veoma značajan lučki grad i trgovački centar Fenicije. Najvažniji podatak jeste godina koja se navodi na kraju kolofona, pa se veli kako se ovaj čin uvakufljena zbio u mjesecu ramazanu 262. hidžretske godine što odgovara 876. godini po gregorijanskom kalendaru. 

Kolofon Amāĝūrovog Kur'ana, SE 13144

Riječ je dakle o mushafu koji datira iz druge polovine 9. stoljeća, te je po tome veoma značajan budući da možemo vidjeti kakvo se pismo koristilo za pisanje Kur'ana tokom ovog perioda. Da je riječ o Amāĝūrovom vakufu potvrđuju i folije ovog mushafa na kojima je iznad ajeta napisano kako je ovaj mushaf Amāĝūrov vakuf.  Mushaf je u horizontalnom formatu što je razlika u odnosu na najstarije sačuvane prepise Kur'ana koji su u vertikalnom formatu. MS Add. 1116 sadrži ajete sure Ali Imran (62-89). Na svakoj foliji su tri reda kur'anskog teksta. Kada je riječ o vokalizaciji teksta koriste se crvena i zelena boja. Crvena boja služi za označavanje osnovnog čitanja kur'anskog teksta dok zelena simbolizira druge moguće varijante čitanja. Budući da je tekst vokaliziran veoma zanimljivo je pratiti tok harmonizacije vokala. Pronominalni sufiks (hu/ه) slijedi harmonizaciju samo kada ide uz prijedlog (bi/ب) > (بِهِ /bihī), a u drugim slučajevima svjedočimo vokalnoj neharmonizaciji. Najočitiji primjer je sekundarni prijedlog (b'ade/بعد ) što slijedi nakon pravog prijedloga (min/من). Pratimo li tok crvene boje u  Amāĝūrovom Kur'anu čitat ćemo (min b'adih-u) tako da pronominalni sufiks (hu/ه) biva u neharmonizaciji. (Ne)harmonizacija vokala je glede kur'anskog teksta i arapskog jezika općenito jedna od interesantnijih tematika za istraživanje, a koliko mi je poznato kod nas ne postoji za sada jedno takvo istraživanje. Na osnovu (ne)harmonizacije vokala moguće je između ostaloga pratiti razvoj kiraeta, te odnos usmene i pisane kur'anske tradicije. Ova vokalna neharmonizacija je 65. ajet sure Ali Imran u kojem se još spominje i riječ al-Inĝīl (Indžil). Posrijedi govora o ovoj riječi očevidno je kako je ona označena crvenom i zelenom bojom. Crvena boja je standardno čitanje al-Inĝīl, ali zelenom bojom je označeno čitanje u drugoj varijanti koje glasi al-Anĝīl. Ovo čitanje Ibn Ḥālawayh pripisuje Hasanu al-Baṣrīju, a da nam tradicija vjerodostojno prenosi ovaj podatak to potvrđuje upravo Amāĝūrov Kur'an. Što se tiče ortografije Amāĝūrovog Kur'ana on pripada D.I stilu što odgovara periodu druge polovine 9. stoljeća. 

Primjer vokalne neharmonizacije 

Primjer čitanja riječi Indžil na dva načina upotrebom crvene i zelene boje

Najvažniji podatak koji nas se trenutno tiče glede ovog mushafa jeste ovaj o godini uvakufljenja. Riječ je o 876. godini, i poslušate li iscrpno predavanje o historiji Amāĝūrovog Kur'ana kojeg je održao Aḥmad Šākir  a koje je dostupno na youtube kanalu uočit ćete kako zbori da je Amāĝūrov Kur'an najstariji sačuvani mushaf s tačnim datumom nastanka. To bi bilo tačno pod uslovom da prihvatimo kako mushaf BnF Arabe 399 sadrži nevjerodostojan kolofon, a što se nadaje iz stava F. Derochea u katalogu o prepisima Kur'ana u Nacionalnoj biblioteci Francuske. Na kraju ovog mushafa, BnF Arabe 399, nalazi se kolofon na kojem piše: Prepisano po naredbi vođe pravovjernih, Allah mu dugovječnu vlast podario, halife Hārūna al-Rašīda, Allah blagoslovio njega i pretke mu čestite, u ramazanu stotinu osamdeset i druge godine. Ukoliko je datum nastanka ovoga prepisa tačan to bi odgovaralo 798. godini. U tom slučaju BnF Arabe 399 bi bio najstariji sačuvani mushaf s tačno preciziranim vremenom nastanka, i to bi bio sami kraj 8. stoljeća. F. Deroche ne nudi mnogo podataka već upućuje na katalog Catalogue des Manuscrits Arabes de la Bibliotheque Nationale. U ovom katalogu ima više informacija o BnF Arabe 399, pa se veli kako je fraza koja je upotrijebljena za pretke halife Hārūna al-Rašīda – و على اىاىه الطاهرىن – svojstvena šiitskom registru te nije upotrebljiva za abasidskog halifu. Potom se navodi kako vjerovatno ovaj prepis pripada 9. ili 10. stoljeću, ali da definitivno nije stariji od toga. Fraza koja je prethodno upotrijebljena za pretke Hārūna al-Rašīda jeste karakteristična u upotrebi za šiitske imame i vladare, te je zbog toga neobično da se koristi u kontekstu porodice Hārūna al-Rašīda što istina je, problematizira vjerodostojnost ovog kolofona. Međutim, ne bih to uzimao kao konačni argument bez jasnijeg dokazivanja kako, ko i u kojim periodima upotrebljava frazu -  و على اىاىه الطاهرىن. 

BnF Arabe 399, kolofon, folija 366r

Ovo je glavni detalj zbog kojeg se uobičajeno tvrdi za Amāĝūrov Kur'an kako je  najstariji sačuvani mushaf s precizno navedenim datumom nastanka a ne BnF Arabe 399. Pogledamo li šta nam ortografija nudi glede oba ova mushafa očevidno je kako je mushaf  BnF Arabe 399 stariji od Amāĝūrovog Kur'ana. F. Deroche BnF Arabe 399  uvrštava u B.II grupu a Amāĝūrov Kur'an u D.I. Pogledamo li nekoliko harfova, očite su razlike između elifa, qāfa, emfatika ṭā, te 'ayna u BnF Arabe 399 i MS Add. 1116. Mushafi koji pripadaju B.II grupi kao što je recimo Arabe 340c mogu se smjestiti u period prve polovine 9. stoljeća, i evidentno je kako se ovaj stil pisma koristi tokom 9. stoljeća. U BnF Arabe 399 elif je vertikalan, a kukica na kraju je blago zakrivljena, dok u MS Add. 1116 kukica na donjem dijelu elifa je više zakrivljena. Qāf naginje grupi B.I, a takozvani u-završetak je otvoreniji i vrlo jasno podsjeća na slovo (u) te je otprilike u ravni s glavom konsonanta qāf, dok u MS Add. 1116 u-završetak je više spljošten i pomjeren udesno u odnosu na glavu konsonanta qāf. Emfatik ṭā je djelomično sličan s tim da donji zaobljeni dio je u MS Add. 1116 izduženiji, a 'ayn je u BnF Arabe 399 gotovo pa potpuno zakrivljen kao prava kuka i uveliko sliči 'aynu u prepisu MS Add. 1116. 

Uporede li se ova dva mushafa BnF Arabe 399 je prema kolofonu koji je naveden definitivno stariji mushaf. Ostavimo li po strani podatke o ovom mushafu, navedene na kraju mushafa, ortografija takođe svjedoči tome u korist. Prema svemu navedenom za Amāĝūrov Kur'an možemo definitivno kazati kako je riječ o vjerodostojnom kolofonu dok za BnF Arabe 399 stoje upitnici, ali budući da govorimo o periodu pred početak 9. stoljeća navedenu godinu ili neki blizak period 798. godini ne treba isključiti iz opticaja s obzirom na ortografiju ovog mushafa. I za kraj, navest ću još jednu zanimljivost glede mushafa BnF Arabe 399. Riječ je o dimenzijama ovog mushafa: 42-72 mm. Mushafi koji pripadaju B.II grupi variraju u svojoj veličini, ali BnF Arabe 399 je izrazito minijaturan. Budući da se nisam detaljnije bavio dimenzijama ranih mushafa vrlo moguće je riječ o jednom od najstarijih, reći ću, džepnih mushafa. Ukoliko ste ikad razmišljali o historijatu džepnih mushafa neka vam je od sada na umu kraj 8. stoljeća i mushaf  BnF Arabe 399.