Mushafski nauk o suočavanju s rizicima
Već sam u nekim od ranijih brojeva Preporoda
spominjao kako se u Mushafu Fadil-paše Šerifovića nadaje jedna veoma bitna
misao posrijedi govora o proučavanju ortografije kur'anskog teksta. Nakon što
završite čitanje Mushafa Fadil-paše Šerifovića slijedi kratko poglavlje o
upoznavanju s osnovama ortografije ovog prepisa Kur'ana. Budući da mi je uvodni
dio ovog poglavlja iz Mushafa Fadil-paše Šerifovića vodilja prilikom
proučavanja mehanizama koji se kriju unutar sistema prepisivanja kur'anskog
teksta u prvim stoljećima razvoja islamske kulture i tradicije prinuđen sam da spomenem
neke detalje glede tog uvodnog dijela. Rijetko sam nailazio na ovako sažeto i
čarobno predstavljanje razloga zbog kojih je neophodno prije bilo kakva
upuštanja u čitanje i pisanje kur'anskih ajeta upoznati se s ortografijom
Kur'ana kao što je to u Mushafu Fadil-paše Šerifovića. U tom uvodniku o
kur'anskom pismu kazuje se kako je neimenovani dio uleme smatrao kako se u
proučavanju ortografije kur'anskog teksta skrivaju tajne (asrār) i ukazi
(išārāt) što zapanjuju sve stanovnike ovoga svijeta.[1]
Čitajući ovaj odlomak postala mi je želja da pokušam što više shvatiti kakvi su
se to procesi odvijali tokom prepisivanja Kur'ana u prvih nekoliko stoljeća a
čemu revnosno pomaže sačuvana materijalna građa ranih prepisa mushafa. Kur'an
je stasao u ambijentu kojem je mnogo više bila svojstvena usmena tradicija nego
li pisana riječ. Međutim, najstariji sačuvani prepisi Kur'ana svjedoče procesu
zapisivanja kur'anskog teksta čime je stožerni tekst naše islamske tradicije
zašao u domen polu-usmene tradicije. Kakve se to onda tajne i ukazi skrivaju
unutar tog procesa? Kur'anski tekst je
uniformisan i taj projekat je zaključen za vremena Osmanove vladavine (650.
godina), ali važno je ipak imati na umu šta se dešava prije i poslije toga kako
bismo shvatili barem jedan dio tajni sadržanih u ortografiji kur'anskog teksta.
Kur'an je tradicionalno tekst što obitava unutar usmene ambijentalnosti, pa je
to neophodno imati na umu kako bismo jasnije razumjeli proces zalaženja
kur'anskog teksta u polu-usmenu tradiciju. Osnovne osobine usmene tradicije su
otvorenost teksta, fluidnost, i izrazita prisutnost tekstualnih varijacija. To
je sistem koji je za razliku od fizičkih zakona prirode odlikovanih statičnošću
mnogo bliži klimatskom ili ekonomskom sistemu, koje odlikuje izrazit nivo
nepredvidivosti i nekontrole. To su sistemi u kojima stalno računate na
određene promjene, varijacije, i dinamičnosti do te mjere da vam bilo kakvo
predviđanje budućih događaja postaje veoma komplikovano pa i nemoguće. Zbog
toga je veoma složeno pa gotovo i nemoguće modelirati tok trenutne epidemije. Imajući
to na umu možemo se ponovo vratiti govoru o kur'anskom tekstu, koji pripada
polu-usmenoj tradiciji, te da vidimo s kakvim su sve rizicima operirale prve
zajednice muslimana.
Tekstualne varijacije u usmenoj tradiciji
Dio odgovara kada je riječ o
kur'anskom tekstu krije se u prirodi defektivnog arapskog pisma u 7. stoljeću i
registru usmenih predanja o kur'anskim tekstualnim varijacijama. Tekst nastao
unutar usmene tradicije može nuditi određen vid stabilnosti, ali ipak je
prisustvo tekstualnih varijacija neminovno. Usmena tradicija je sistem kojeg
krase varijacije i promjene a budući kako je kur'anski tekst objavljen u jednom
takvom ambijentu, islamska tradicija je odličan primjer kako se jedna religija
odnosi prema nestatičnim sistemima što nose izrazit nivo rizika. Zajednica je
morala razjasniti kakva vrsta problema sljeduje bude li kur'anski tekst
prepušten samo i jedino pirodi usmene tradicije, jer ne bude li tekst Objave
uniformisan morate kalkulisati s kakvim sve posljedicama se možete suočiti. U
tom vrtlogu islamska tradicija je uspjela jako dobro da se adaptira stvarajući
kulturu postojanja njenog stožernog teksta u polu-usmenom ambijentu svodeći
probleme s kojima se suočavala na kontrolirane i ukrotljive izazove
neostavljajući prostora izlaganju prirodi radikalne nesigurnosti. Da bih vam
slikovito razjasnio kakav je sistem na kojem počiva usmena tradicija poslužit
ću se s nekoliko stihova iz pjesme jednog usmenog interpretatora, Džemaila Zogića[2]
iz Novog Pazara. Njegova pjesma je odličan primjer kako se odvija usmena
tradicija, te da tekst nastao unutar
jedne usmene tradicije ne mora nužno da bude radikalno fluidan ali to opet
ovisi i o samoj dužin teksta, te broju njegovih prenosilaca. Zbog toga je
kur'anski tekst od samog početka zapisivan na različitim materijalima dok u
konačnici nije postao zapisana riječ na pergamentu, jer time je zašao unutar
polu-usmene tradicije sužavajući prostor nastajanja obimnog broja tekstualnih
varijacija, koje bi eventualno mogle postati jako teško uhvatljive za širu
zajednicu. Pogledajamo kako izgleda slijed nekoliko početnih stihova iz pjesme
Džemaila Zogića:
Jedno jutro tek je osamnulo, Jedno
jutro kad je zora bila,
Studena je rosa osamnula, Studena
je rosa udarila
Zelena je bašća beharala, Zelena
je bašća beharala
Leskovina mlada prelistala (...) Leskovina
mlada prelistala (...)
Ista
pjesma u izvedbi istog naratora poprima različite tekstualne varijacije, pa je
u jednoj varijanti studena rosa osamnula, a u drugoj varijanti studena
je rosa udarila. Navodim ove primjere iz usmene tradicije kako bismo
mogli jasnije razumjeti šta se zbiva s tekstom kada nastaje pod okriljem jedne
takve tradicije kojoj su prirođeni fluidnost i elastičnost teksta. Kur'anski
tekst je izronio iz takve tradicije, pa zbog toga je jedno od najvažnijih
predanja glede islamske tradicije ono u kojem se kazuje kako je Kur'an spušten
na sedam harfova. Ova predaja predstavlja slikovito izrečen stav o tome kakav
je to osnovni sistem na kojem počiva kur'anski tekst. Predaja o sedam
harfova može predstavljati misao o stasavanju kur'anskog teksta unutar
usmene tradicije, ali ne i njegovo potpuno poistovjećivanje s ovom tradicijom
nakon što je smješten unutar korica mushafa. U čemu je razlika? Tekstualne
varijacije su osnovno gradivno tkivo usmene tradicije pa kao što već bi rečeno,
u takvom kontekstu morate računati na mnoštvo rizika te opasnost da vam tekst silom
prilika ne sklizne niz ruke, pa da nad njim izgubite kontrolu. Zbog toga se u
suštini i zbilo uniformisanje kur'anskog teksta za vremena Osmanove vladavine.
Uniformisanje kur'anskog teksta je podrazumijevalo izlazak iz vrlo fluidnog i
izrazito nepredvidivog sistema usmene tradicije u okrilje izrazite stabilnosti
i kontrole.
Tekstualne varijacije u okviru kur'anske tradicije
Amīn ibn Idrīs je pisao o tome u odličnoj knjizi al-Iẖtiyār ‘inda al-qurrā – mafhūmuhū, marāḥiluhū, wa 'aṯaruhū fī al-qirā'āt u kojoj govori o tekstualnim varijacijama te zašto uopće imamo različite izvedbe čitanja Kur'ana (kiraete). Termin al-iẖtiyār (odabir) podrazumijeva proces selekcije tekstualnih varijacija unutar tradicije sedam harfova a Osmanov mushaf je tadašnja zajednica muslimana odabrala kao arhetip i osnovni tekst Kur'ana kojeg se mora pridržavati sva usmena i pisana izvedba. Svi mushafi i tekstualne varijacije koje su bile neusklađene s ortografijom Osmanova mushafa postale su fosilizirane i dio općeg registra kur'anskih čitanja ali nisu imala jednak nivo vrednovanja kao čitanja koja su bila u skladu s Osmanovim mushafom (arhetipom). Ovim činom kreiranja arhetipa[3] (Osmanov mushaf) kur'anski tekst ipak nije postao potpuno statičan, štaviše, naša tradicija čuvanja Kur'ana uzela je određene mehanizme od oba sistema i ugradila ih unutar svog. Kur'anski tekst stavljanjem u korice mushafa jeste postao uniformisan i bliži jednom stacionarnom sistemu, ali budući da je osnovni kur'anski konsonantski tekst zapisan defektivnim arapskim pismom s rijetkom upotrebom dijakritičkih znakova za razlikovanje homografa ostavljen je prostor za tekstualne varijacije i različite izvedbe čitanja Kur'ana, a to su opet elementi jednog dinamičnog sistema. Zbog toga volim kazati kako je kur'anski tekst polu-usmena tradicija. Navest ću vam dva primjera, jedan je domen sistemskih varijacija a drugi ljudske greške. U najstarijim prepisima Kur'ana riječ šurakā s pronominalnim sufiksom (hum-هم) u kur'anskom ajetu (6:137) se piše na tri načina: شركاهم / شركاىهم / شركاؤهم. U Mushafu Fadil-paše Šerifovića navode se dva načina (شركاىهم / شركاؤهم) kao i u tradicionalnoj literaturi. Međutim, proučavanjem ranih prepisa Kur'ana našao sam kako se pojavljuje i ovaj oblik pisanja: (شركاهم). Sada neću zalaziti u detalje, ali ovo je primjer kako se u jednom te istom ajetu mogu javiti tekstualne varijacije koje bivaju osvjedočene u prepisima i usmenoj tradiciji. Moguće su četiri varijante čitanje ovog ajeta, i sve četiri su navedene u tradiciji. Ukoliko se riječ šurakā piše s harfom (و) > (شركاؤهم) onda ona biva u nominativu, a kada je napisana s harfom (ي) riječ je o genitivu. Treći oblik je prisutan u rukopisima ali se ne navodi u literaturi i on je neutralan. Nema oznaka ni za nominativ ni za genitiv (شركاهم). Budući da sam naveo dvije varijante teksta pjesme Džemaila Zogića navest ću i dvije varijante ajeta (6:137). Prva je prisutna u našim prevodima, i tu je riječ šurakā u nominativu. Druga pripada rubrici izdvojenih čitanja, a riječ šurakā se čita u genitivu.
Prva
varijanta: Također – mnoštvu mnogobožaca njihovi idoli prikazaše lijepim ubijanje vlastite
djece (...).[4]
Druga varijanta: Također – mnoštvu mnogobožaca prikazaše se lijepim ubijanje vlastite im djece, saveznika im (...).
Ovdje nije riječ o varijaciji, već očitoj grešci. Varijacije imaju
utemeljene u sistemu, a greške predstavljaju radnje koje su van kako usmenog
tako i pisanog sistema kur'anskog teksta. U drugim prepisima riječ zalim
u ovom ajetu je u množini, a tome svjedoči i usmena tradicija. Greške nisu
nasljednje, pa ma koji mushaf danas da uzmemo u ruke, iako ortografski nije sve
potpuno identično najstarijim prepisima, ne postoje sistemske greške. To je
veoma važno, i tema je koja zaslužuje poseban osvrt, a to je da kur'anski tekst
u cjelini krase varijacije, te da greške nisu nasljednog karaktera. S tim u
vezi kur'anski tekst je vrlo stabilan i uniformisan, u tolikoj mjeri koliko je
bilo neophodno da se kontrolira visok rizik fluidnosti kojeg je donosio usmeni
tekst. S druge strane određen nivo tekstualnih varijacija dio je ukupne prirode
kur'anskog teksta čime je stožerni tekst islamske tradicije nastavio kazivati
priču o pluralnosti i varijacijama sadržanim u svakodnevnim pojavama naše
svakodnevnice baš na ovoj najnižnoj morfološkoj strukturi teksta. Na ovaj način
muslimanska zajednica je uniformisanjem kur'anskog teksta vrlo spretno smanjila
rizike od eventualnog nastajanja vidno različitih varijanti teksta, ali ipak
nastavljajući prenositi različite tekstualne varijacije ostavljajući nam u
nasljeđe jednu čarobnu misao. Ona je sadržana u tome da naš svijet nije jednoličan
i monolitan, te da se ne da urediti po
jednom šablonu za sva vremena. Svijet ljudskih odnosa nije mehanicistički, te
kao što postoje statični sistemi s kojima je lakše se suočavati, tako postoje i
oni koji su vrlo fluidni i teško ukrotljivi. Historija prepisivanje kur'anskog
teksta nas naučava kako je neophodno poznavati s kojim oblikom rizika se
suočavamo kako bismo se mogli adekvatno adaptirati i nastaviti razvijate
nasljeđene institucije.
[1] ''(…) Rekoše neki učenjaci kako svaki
bogobojazni i razboriti musliman prije nego li pročita ili napiše neki
kur'anski ajet prvobitno mora posjedovati suštinsko saznanje o njegovoj
ortografiji u arhetipu oko kojeg li se složiše budući da se u tome kriju mnoge
tajne i upute, a svaka od tih uputa pobuđuje umove svih stanovnika Zemlje (…).''
[2]
Poznati kahvedžija iz Novog Pazara s kojim su o usmenoj tradiciji razgovarali
Milman Parry i Albert Lord.
[3] Arhetip je osnovni originalni
tekst na temelju kojeg se vrše svi ostali prepisi, te ravnaju u skladu s njim.
[4] Prijevod Kur'ana, Esad
Duraković.
[5] لا يفلح الظالمون
[6] لا يفلح الظالم
Primjedbe
Objavi komentar