Stabilnost kur'anskog teksta

 

Za proučavanje arapskog jezika kao i kur'anskog konsonantskog teksta nephodna je upotreba najstarijih sačuvanih prepisa Kur'ana, mushafa. Za početak je važno imati na umu šta se o nekom rukopisu može znati, da li je to djelo nekih pojedinaca za lične potrebe i učenje ili je riječ o organizovanom projektu pod patronatom nekih vlasti. U tekstu ''Rani prepisi Kur'ana o arapskom jeziku'' sam spomenuo, uzet ću za primjer, prepis Mingana 1572b, i pogledate li detalje posrijedi govora o ovom mushafu, njegove dimenzije, ortografske finese, materijal, vrlo vjerovatno mjesto nastanka te mjesto pronalaska teško da se može svrstati u grupu nekih fragmenata prepisa Kur'ana koji su nastali usljed nečije lične inicijative i potreba za učenjem. S obzirom na materijal (pergament) i veličinu ovog mushafa on je vrlo vjerovatno bio produkt skriptorijuma u Siriji ili Egiptu. Dakle, kada čitate nešto o nekom prepisu morate biti vrlo obazrivi sa zaključcima i procjenama da li je to produkt nekog individualnog ili institucionalnog projekta. I kada govorite o prepisima mushafa teško da govorimo o nekom pojedincu, gotovo pa je pravilo da u projektu prepisivanja učestvuje više ruku, tj. grupa pisara. U ovom tekstu sam takođe napisao kako tradicionalna ulema nema sve podatke kada je riječ o Kur'anu govoreći dalje o ortografiji i tome s kakvim podacima se možemo susresti pri obradi tih ranih prepisa. Kur'an se da razumijevati teološki kao Božiji govor pa tu može doći do zabune kako je riječ o upitnosti stabilnosti kur'anskog teksta ali lingvistički kao u ovom tekstu Kur'an se svodi na skeletonski kur'anski konsonantski tekst. To je pisana realizacija Kur'ana u mushafima, onako kako je on zapisan u određenom periodu u određenom mjestu djelom uglavnom grupe pisara. Kada je riječ o Kur'anu teško da postoji tekst u prvom milenijumu tako stabilan i dobro sačuvan. Dijelom se sva moja pisanja o ranim prepisima Kur'ana upravo i svode na to, iz teksta u tekst da predstavim kakvi su sve mehanizmi korišteni u procesu čuvanja kur'anskog teksta i šta se sve može naučiti iz toga. Takođe, kada je riječ o najstarijim prepisima mushafa oni pričaju vrlo pedantno o samom procesu uniformisanja kur'anskog teksta (Osmanov period) – svi fragmenti su mahom u skladu s Osmanovim standardom i spominjao sam kako se može dokazati materijalnim dokazima stvarno postojanje Osmanova arhetipa – ali i periodu prije Ibn Mudžahidove (936) standardizacije sedam kiraeta (sedam načina učenja Kur'ana), a koja je ispunjena što bi Yasin Dutton rekao liberalnom tradicijom spuštanja Kur'ana na sedam harfova za vremena Poslanika. Čak i jedan sačuvan kodeks, San'a palimpsest, koji ne pripada grupi mushafa što podilaze pod Osmanovu standardizaciju ukazuje vrlo briljantno koliko je Kur'an dobro sačuvan, i jedan veoma stabilan tekst.

U odnosu na period Ibn Mudžahidovih sedam kiraeta (936), Ibn Galbunovih osam (1009) ili Ibn Mihranovih deset (991) najstariji prepisi potječu iz druge polovine 7. pa ovamo do 10. stoljeća. Da bismo razumjeli proces koji se odvija u tom periodu o kojem Ibn Mudžahid govori korisno je sjetiti se njegovih riječi, kako se ljudi razilaziše posrijedi govora o izvedbi čitanja kur'anskog teksta kao što su se razlikovali glede zakonodavstva (fiqh). Neko je mogao da poznaje sintaksu kur'anskog teksta, da prodrije u sam smisao značenja, i da vlada znanjem o različitim lingvističkim pojavama u arapskom jeziku pa da čita kur'anski tekst potpuno ispravno ali veli Ibn Mudžahid, smatrao bi se inovatorom ukoliko takvo čitanje ne bi imalo osnove u usmenoj tradiciji što se prenosi od vremena Poslanika. Veli Ibn Mudžahid da se razlike glede čitanja Kur'ana prenose još od ashaba i tabina, a bijaše to prostranost i milost podarane muslimanskoj zajednici. Kada se evolucijski biolog bavi procesom prirodne selekcije njega u osnovi najviše zanima praćenje određene karakteristike nekog organizma, te da li i u kojoj mjeri se ta karakteristika mijenja tokom nekog izvjesnog vremena. Slična situacija, samo u drugačijem ambijentu i okruženju, se dešava i kod proučavatelja ranih prepisa kur'anskog teksta. Dakle, rani prepisi mushafa ukratko pričaju dvije priče. Jedna je, i sasvim razumljivo važna za jednog vjernika muslimana, a to je da je kur'anski tekst stabilan i kao što rekoh vrlo dobro sačuvan tekst. Bili vjernik ili ne, to vam teško neko može danas osporiti ukoliko je riječ o ozbiljnim naučnicima. A ukoliko već tražite nekoga ko rovari po starim prepisima kako bi prikazao da Objava nije dobro sačuvana adresa vam je Daniel Alan Brubaker i njegovo kratko štivo: ''Corrections in Early Qur'an Manuscritps''. Ovo je djelo u kojem ovaj gospodin pokušava greške pisara predstaviti tekstualnim varijantama Kur'ana (mahom o tome priča na svom youtube kaanalu) a u prethodnom sam tekstu u ''Preporodu'' spomenuo kako je važno znati razlučiti grešku pisara od neke tekstualne varijante koje se mahom spominju u registrima naših tefsirskih i kiraetskih djela. Greške nisu hereditarne i to je takođe jedan jako bitan mehanizam u procesu čuvanja Kur'ana. Dr. Tayyar Altikulac je napisao kritiku ovog djela, ''Refutation of Daniel Brubaker's Corrections in Early Qur'an Manuscritps'' i o ovom djelu bi se moglo napisati seriju tekstova. Helem, da za sada sumiram: kur'anski tekst je uniformisan za vremena Osmana (to se može dokazati) i vrlo je stabilan tekst. 

S druge strane, u starim prepisima se nalaze različite varijante koje kasnije u registrima kiraeta bivaju svrstane u šaz čitanja (izdvojena nestandardna čitanja) i upravo prepis Mingana 1572b ima neke takve varijacije, a u prethodnom tekstu u ''Preporodu'' sam spomenuo način pisanja imena Božijeg poslanika Davuda za potrebe govora o razvoju arapskog jezika. Jedna grupa pisara je očito tokom 7. stoljeća imala svoj način i standard pisanja ovog imena, ali kao što ni mi pa tako ni tradicionalna ulema nije imala sve podatke u svojim registrima o određenim ortografskim varijantama kao što nisu ni mogli objasniti sve neke ortografske enigme unutar osnovnog kur'anskog konsonantskog teksta. Uostalom, kur'anski tekst je prolazio svoje etape i o tome imate sjajno djelo na arapskom jeziku, Amīna ibn Idrīsa, ''al-Iẖtiyār ‘inda al-qurrā – mafhūmuhū, marāḥiluhū, wa 'aṯaruhū fī al-qirā'āt''. Jedna od glavnih faza a tiče se i našeg ukupnog znanja o Objavi se odnosi na predanje o spuštanju Kur'ana na sedam harfova. Govoriti i pisati o tekstualnim varijacijama posrijedi govora o kur'anskom tekstu neminovno zahtijeva obradu tradicionalnog nauka o ''spuštanja Kur'ana na sedam harfova''. Toga su bili vrlo svjesni najeminentniji poznavaoci historijata kur'anskog konsonantskog teksta poput Ibn al-Ĝazarīja koji govori kako je proveo više od tri decenije pokušavajući shvatiti šta uistinu obuhvata ova tradicija. Abū Faḍl al-Rāzī je napisao zasebno, vrlo dragocjeno djelo o tumačenju tradicije o spuštanju Kur'ana na sedam harfova, pa to svoje djelo nazvaše Ma'ānī al-Aḥruf al-Sab'a (Značenja sedam harfova). Koliko je ovo predanje važno unutar islamske tradicije on će to potvrditi riječima kako ono predstavlja izvornosti šerijatskih temelja (ummahāt al-uṣūl al-šarī'a). O kompleksnosti ove tradicije Abū Faḍl al-Rāzī zborio je biranim riječima: 

''A ovo li predanje obuhvatajući značenja što se pod njime nalaze predstavlja izvornosti šerijatskih temelja i s njom li se zbi mnoštvo kušnja. Razumijevanje njeno ujedno ulijeva stamenitu sigurnost ali i kolebanje. Uz ovu predaju vežu se mnoga poglavlja što darivaju zakučasta pitanja i težak dolazak do odgovora.'' 

Lično smatram ovu predaju kao i Abū Faḍl al-Rāzī osnovnom i temeljnom kada je riječ o islamu ali je ona uprkos tome poput jedne zagonetke zbog čega se u konačnici Abū Faḍl al-Rāzī i odlučio da napiše zasebno djelo o tome. Moja ideja i želja je da ne temelju ranih prepisa Kur'ana približim što više razumijevanje ove predaja ali sada je navodim u kontekstu priče o ograničenom posjedovanju određenih informacija i podataka kada je riječ o kur'anskom konsonantskom tekstu. Ona se tiče Objave i o njoj je napisano mnoštvo mišljenja, ali ona je uvijek predstavljala vid slagalice. Kada već govorimo o Objavi vrlo je važno biti pedantan i obazriv, te na navoditi neka mišljenja kao sigurno znanje o Objavi. Primjer: skoro sam slušao predavanje u kojem se govori kako predaja o spuštanju Kur'ana na sedam harfova podrazumijeva da je Kur'an spušten na različitim narječjima arapskog jezika prvoj generaciji muslimana. Poznato je tumačenje da se ova predaja odnosi na fenomen diglosije i  različitosti dijalekata. Međutim, to je mišljenje potpuno neodrživo kao i mišljenje da najstariji prepisi mushafa nemaju dijakritičke znakove za razlikovanje homografa. Navodim ovo kako bih potcrtao najvažnije. Objava koja je prenošena i usmeno i pisano, u svojoj pisanoj realizaciji (Kur'an pretočen u raznolike prepise koje nazivamo mushafima) predstavlja jedan zavidno stabilan tekst. Kome je sve ovo što pišem složeno pojednostavit ću. Kur'an je jako dobro sačuvan da kada govorimo o nekim razlikama to su uglavnom potpune sitnice i detalji, kao pisanje dugog vokala (a), glotalne pauze i slično tome. S druge strane učenje o tome kako je tekao sam taj proces, kako su neki kiraeti predstavljeni u najstarijim prepisima (pisao sam o tome u trilogiji tekstova o fenomenu boja u ranim prepisima) te kako razumjeti predaju o sedam harfova je već jedna slagalica koju će svako slagati shodno nekom svom znanju i informacijama koje posjeduje. Za mene su dvije namjere bitne: (1) da nagnam svakoga ko se bavi kiraetima i detaljnim proučavanjem Kur'ana da koristi najstariji prepise te da se upoznaje s tom našom tradicijom i  (2) da svaku svoju tvrdnju pokuša potkrijepiti vidnim materijalnim dokazima.  

Historijski tok etapa kur'anskog teksta, izvod iz rada pod naslovom ''Two ‘Ḥijāzī’ Fragments of the Qur’an and Their Variants, or: When Did the Shawādhdh Become Shādhdh?'', Yasina Duttona: