srijeda, 24. lipnja 2015.



Prikaz knjige
Arapska stilistika u Bosni: Ahmed Sin Hasanov Bošnjak o metafori

Stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima je, tokom osmanske dominacije na prostoru Bosne, izrodilo nekoliko veoma vrijednih djela iz različitih naučnih oblasti. S obzirom na dati kontekst prevladavala je literatura religijskog karaktera ili discipline koje su jednako bile bitne za samo razumijevanje sakralnog teksta. S tim u vezi, Bošnjački autori su posebnu pažnju usmjerili ka djelima iz oblasti stilistike. O nastanku i razvoju arapske stilistike opći prikaz je ponudio poznati povjesničar arapske književnosti, Šawqi Dayf, koji je arapsku stilistiku podijelio shodno metodološkim pristupima i hronološkom redoslijedu.

Prvi pristup je bio filozofske naravi, gdje autor umjesto lingvističke u prvi plan postavlja filozofsku argumentaciju. U tom kontekstu najpoznatija su djela Naqd al-ši'ar (''Kritika poezije'') i Naqd al-nasr (''Kritika proze''). Oba djela je napisao Qudama ibn G'afar.

Drugi pristup je spekulativno-teološke naravi, a autor teži tome da dokaže nadnaravnost božanskog govora, sve njegove stilste osobenosti i nemogućnosti imitativnosti. Munir Mujić u djelu ''Arapska stilistika u djelu Hasana Kafije Pruščaka'' navodi djela al-Nukat fi 'i'gāz al-Qur'ān (''Zapažanja o nedostižnosti kur'anskog stila'') te al-Bāqillānijev 'I'agāz al-Qur'ān (''Nedostižnost kur'anskog stila'').

Treći pristup je književnokritiče prirode. Autor teži da sagleda kvalitete određene poezije, te da ocijeni njenu ukupnu vrijednost na temelju stilskih zakonitosti. S tim u vezi pjesnik može da bude upsješan na planu forme ali i na planu sadržaja, ili da bude uspješan samo u jednom segmentu. U tom smislu nastaje djelo 'Iyār al-ši'ar (''Vaganje poezije'') čiji je autor Ibn Ṭabaṭabā (u. 933). Njegovo djelo je normativnog karaktera i ono se bavi zakonitostima na temelju kojih se procjenjuje da li je neka poezija vrijedna ili ne. Glavni cilj je bilo prepoznati kada su određene stilske figure upotrijebljenje kvalitetno a kada ne.

Četvrti korak je sadržan u djelima čiji je karakter poduka, i to podučavanje kako i na koji način se piše kvalitetna poezija i proza. S tim u vezi nastaju djela Kitāb al-ṣinā'atayn (''Knjiga o dvije umjetnosti'') Abū Hilāl al-'Askarija te Ibn Rašīqovo djelo Kitāb al-'umda fī ṣinā'a al-ši'ar wa al-naqd (''Stožer umješnosti u poeziji i kritici''). Cilj ovih autora nije se ogledao u tome da se predstave norme arapske stilistike, niti da se adaptiraju Aristotelovi modeli primjenljivi u arapskoj stilistici. Funckija ovih djela se prevashodno ogledala u tome da se pokaže šta je to potrebno da se učini kako bi se određen tekst u formi poezije ili proze smatrao kvalitetnim i uspješnim.

Abū Qāhir al-Gurgānī sistematizira arapsku stilistiku u djelima Dalāil al-'i'agāz (''Dokazi nedostižnosti'') i 'Asrār al-balāġa (''Tajne rječitosti''). Nakon toga se pojavljuje monumentalno djelo Miftāḥ al-'ulūm (''Ključ znanosti'') Ibn al-Sakkākija (u.1128). Ovo djelo obrađuje fonetiku, morfologiju, sintaksu, stilistiku, metriku i argumentaciju. Ukratko, riječ je o djelu koje je obuhvatilo sve što je arapska lingvistička znanost do tada ostvarila. S obzirom da se autor oslanjao na spekulativnu teologiju i logiku sve što je iznosio u ovome djelu težio je da pretoči u pravila. Nakon ovih prvobitnih djela koja su težila da sistematiziraju arapsku stilistiku, te da je odjenu ruhom znanosti slijedi period komentara i kompedija. U tom smislu prvo mjesto zauzima al-Qazwīnī, koji je skratio dio iz Miftāḥ al-'ulūma koji se bavi stilistikom i nazvao ga je Talḥīṣ ''al-Miftāh''. Među tim komentatorima našli su se poslije i autori iz Bosne koji se, shodno tome da su potpali pod osmanlijsku vlast, između ostalog u okviru ponuđenog korpusa znanosti bave i arapskom stilistikom. Kada je posrijedi govor o arapskoj stilistici najpoznatiji Bošnjački autori su: Hasan Kafija Pruščak (u. 1615), Muhamed Musić Allamek (u. 1613), Mustafa Ejubović (u. 1658) Mahmudu Damadu iz Mostara (u. u Alepu 1688) i Ahmed Sin Hasanov Bošnjak (u. 1755).

Upravo je djelo Ahmeda Sina Hasanovog Bošnjaka o metafori prvi integralni prijevod nekog djela iz arapske stilistike. Naime, Ahmed Sin Hasanov Bošnjak napisao je djelo Mufīd 'alā ''al-Farīda'', a riječ je o komentaru djela al-Farīda fī uṣūl al-'istiā'ra (''Biser o metafori'') al-Samarqandija. Komentar je završen 1742. godine. Karakteristika ovog djela je ta što je ovo jedini, barem do sada poznat, rad u okviru bošnjačke baštine koji se bavi samo jednom stilskom figurom, i to metaforom. Na planu forme Bošnjakov komentar (metatatekst) se smješta unutar orginalnog teksta (proteteksta) al-Samarqandija.

Esad Duraković jedan dio knjige upravo posvećuje objašnjenju konstituiranosti ovakve forme pisanja u arapskoj tradiciji. Naime, nakon što su se počeli pisati komentari i kompediji djela koja izražavaju puno zrelost arapske stilistike kakvo je djelo Miftāh al-'ulūm, pojam orginalnosti dobiva na značaju. S tim u vezi postavlja se pitanje poimanja orginalnosti u arapsko-islamskom svijetu i to u postklasičnom periodu. S obzirom da autor teži tome da uvijek piše određeni komentar koji postaje dio nekog epigonskog prototeksta on se ne istiskuje iza istraženog obzorja, već upravo to, postaje sastavni dio unutar već istraženog obzorja.

Time nas Esad Duraković uvodi u svijet orginalnosti u arapsko-islamskom svijetu, koja se u tom postklasičnom smislu udeševa kao čin otkrivanja određenih vrijednosti koje su već ranije otkrivene, odnosno koje su kao takve već situirane. Takvo poimanje orginalnosti proizilazi prevashodno iz uvjerenja da su već dostignuti krajnji dometi u datoj znanosti i umjetničkom stvaralaštvu, te na toj ostavšini nastaje kultura tradicionalizma i epigonstva.

Način na koji se to realizira u formi jeste pisanjem komentara, metakomentara (komentar komentara) glosa i metaglosa, kompedija i metakompedija. Kada je posrijedi govor o orginalnosti saznajemo da je čin orginalnosti u okvirima komentara i metakomentara najprije metod kojim se nastoje pojasniti već utvrđene vrijednosti i time ih afirmirati. Na planu forme, osnovni tekst dominira a komentar se samo urezuje unutar osnovnog teksta. S obzirom da klasični arapski jezik nema interpunkcijske znakove to urezivanje komentara u okvire osnovnog teksta na način razbijanja rečeničnih cjelina se dešava na način da komentator ponudi samo kratku opasku time što objasni neki pojam. Detaljne diskusije i polemike u tekstu komentara nema mnogo. Razlog toga je što u postklasičnom periodu se ne teži nadmetanju s određenim autorom iz klasičnog perioda, već se afirmiše njegov autoritet, i to do te mjere da recimo nalazimo istovjetne primjere za pojedine trope kako u djelima Bošnjaka i al-Samarqandija tako i u djelima Taftazānija i al-Qazwinija pa sve do al-Sakkākija koji je živio u 13. stoljeću.  

Bošnjakov komentar je zanimljiv zbog toga što se bavi samo jednom stilskom figurom i to metaforom. U uvodu samog djela Bošnjak obrazlaže razloge pisanja ovog komentara, te ukazuje koje su to vrste metafore kojima se bavio al-Samarkandi a na koje on potom detaljno ukazuje riječima da vrste metafora su eksplicirane, koje se dijele na deverbalnu i nedeverbalnu, te drugostepena podjela na proste i proširene metafore, te realne i imaginarne u skladu s mišljenjem al-Sakkākija. U centar pažnje se postavlja odnos između sadržaja i sredstva. Tim činom Bošnjak konstituira suštinu metafore, da je to naime trop u kojem se sadržaju daje drugo ime, ali to ime nema doslovno značenje već na temelju nekog zajedničkog svojstva između sadržaja i sredstva vrši se metaforizacija.

Metafore se dijele na različite vrste shodno određenim pricipima, na osnovu toga da li je sadržaj ili sredstvo ispušteno ili postoji dodatak sadržaju ili sredstvu. Interesantno je da Bošnjak u svom komentaru metafore i samom procesu metaforizacije dodaje jednu bitnu notu, a to je qarīna a što bi na našem jeziku predstavljalo kontekst. S tim u vezi Bošnjak kazuje da se metaforičnost naprosto ne realizira samo pukim nadijevanju nečemu nekog drugog imena. Potrebno je više od toga, a to je ta snaga konteksta.

Kontekst je taj koji stvara naboj između sadržaja i sredstva i taj čin metaforizacije se dešava i biva shvaćen samo u okviru određenog konteksta. Da ne bi došlo do doslovnog shvatanja metaforičke riječi potreban nam je kontekst. Kada je posrijedi govor o metaforizaciji prema shvatanju Bošnjaka kontekst je ključni faktor za razumijevanje sadržaja.  

Kontekst može biti dvojak, moguće da se radi o situacijskom kontekstu ili o kontekstu riječi. U prvom slučaju na osnovu date situacije učesnici sasvim jasno razumiju da je određeni jezički znak upotrijebljen u smislu metafore a ne doslovnosti. U drugom slučaju nije nužna situacija, već sam jezički znak je taj koji eksplicitno ukazuje da je riječ o činu metaforizacije.

Bošnjakov smještanje konteksta u samo srž razumijevanja metafore a tako i ukupne sume određenih jezičkih znakova u nekom prostoru i vremenu pokazuje samo kako se pojam konteksta konstituirao u klasičnoj arapskoj stilistici. Za tumačenje teksta, da li književnog ili sakralnog moralo se jasno posezati za kontekstom, tim činom koji je danas u mnogome zapostavljem kada se prilazi tumačenju određenih tekstova. Kod Bošnjaka se jezičkom znaku ne može prilaziti na tako površan način.

Svoj komentar Bošnjak završava riječima u kojima daje osnovne podatke o sebi, da se zove Ahmed Sin Hasanov Bošnjak, da je pratilac-paž sultana velikoga, sultana Mahmud-hana, u carskome ekonomatu, te da je ovo djelo završio u mjesecu ramazanu 1742.godine. Esad Duraković će dvije stotine i pedeset osam godina poslije ponuditi prvi prijevod ovog djela na našem jeziku s popratnim komentarima i integralnim tekstom na arapskom jeziku.

Shodno prethodno navedenom djelo Bošnjaka Mufīd 'alā ''al-Farīda'' je jednako vrijedan priručnik za poimanje razumijevanja metafore u klasičnom i postklasičnom periodu arapske stilistike, te u svakom slučaju vrijedna historijska ostavština.

Nema komentara:

Objavi komentar