srijeda, 24. lipnja 2015.



Razijeva ''Duhovna medicina''



Problemi i nedaće koje već decenijama prate Bliski Istok, a naročito nakon ''arapskog proljeća'' u sam centar zbivanja stavili su priču o potrebi reforme unutar samog islama. Međutim, rijetko je jasno i precizno objašnjen sam metod potrebite reforme, ako je takvo što uopće potrebno. Da je islam decentralizovana religija po samom načinu organizacije dovoljno je da se ima na umu da s tim u vezi i modeli reformacije su različiti. Ključni problem rekao bih da ipak nije u govoru o potrebi reforme, već o tome koliko su muslimani upoznati s bogatom baštinom i tradicijom islama ne samo kao religije, već i kulture. Dakle, u kojoj mjeri prvobitno muslimanska inteligencija se oslanja na tradicionalnu baštinu, i na temelju nje upražnjava moderna znanja za još bolje razumijevanje i prezentovanje date tradicije, a koliko je ista pod utjecajem drugih tradicija i ideja koje se uveliko ne oslanjaju na tradicionalnu baštinu islama.

Primjer takvog pisanja je ne tako davno objavljen tekst dr. Asad Zamana iz PIDE organizacije (Pakistan Institute of Development Economics) pod naslovom ''Polanyi and Great Transformation''. Naime, dr. Asad Zaman, koji pripada uvaženom auditorijumu islamske inteligencije za proučavanje i razvoj poimanja aktera tržišta na osnovu islamskog učenja i tradicije, u kratkim crticima polazi s premisom da iako bi cijene trebale da nas usmjeravaju ka valjanoj alokaciji resursa tržište hipoteka koje je izazvalo globalnu financijsku krizu 2008. godine, je davalo pogrešne informacije investitorima što je dovelo do krize i potrebe za razvijanjem novih ekonomskih teorija s obzirom na propast modernih teorija u čijem centru je tržište samo po sebi. Dr. Asad Zaman ne poseže za objašnjenjem date premise, ali zato prelazi na kritiku tržišne ekonomije kroz izlaganje ideja Karla Polanyia.

Negativnu kritiku tržišne ekonomije dr. Asad Zaman ne bazira svakako na tradicionalnom islamskom učenju o tržnici i odnosima aktera koji se susreću na tržnici i razmjenjuju dobra za kojima potrebuju, već se oslanja na Karl Polanyievo djelo ''The Great Tranformation'', te na na pisanja Naomi Klein i njeno djelo ''The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism''. Tržnica je tek u modernom dobu postala centar razmjene usluga i dobara, tržišni mehanizmi razmjene su štetni po zajednicu, a privatno vlasništvo postaje sveto u tržišnoj ekonomiji čime se nanosi šteta općim humanističkim tendencijama i u konačnici tržišna ekonomija zahtijeva nametanje putem sile. Dr. Asad Zaman zaključuje da koliko god da je kapitalizam kreirao ogromno bogastvo i nevjerovatan napredak uporedo s tim razvojem neophodno je sagledati troškove datog razvoja, a oni su je li uistinu veliki.

Karl Polanyi izdvaja i ''instituciju ugovora'' kao dijela mozaika tržišnog mehanizma koji narušava neugovorne institucije značajne za sveukupne ljudske odnose, kao što je srodstvo, komšijski odnosi, i ostale međuljudske interakcije i povezanosti koje ne počivaju na instituciji ugovora. Tačnije, u tržišnoj ekonomiji čovjek je subjekt tržišnih zakona čime se uništavaju sve organske povezanosti među ljudima a za posljedicu imamo atomističko-individualističku zajednicu. Polanyiovo pisanje o ''instituciji ugovora'' kao paradigmi sveukupnog odnosa između tržišta i čovjeka povod je negativne kritike spram tržišne ekonomije dr. Asada Zamana. Da dr. Asad Zaman nije usamljen u kritici tržišne ekonomije u islamskim intelektualnim krugovima najbolje svjedoči pisanje uvaženog intelektualca Ziauddina Sardara iz Britanije, skorašnjeg gosta grada Sarajeva, koji u svom članku ''Critical Muslim''[1] piše sljedeće:

'' (...) Many ideas that we take for granted as inherently good, such as Capitalism, Democracy and Free Market, have become what postmodernists would call ‘meta-narratives’, that is over-arching and oppressive ideologies that do not, or cannot, deliver social justice. To envision a better future we need to appreciate that these dominant paradigms are now dangerously obsolete; they now constitutes the unthought of contemporary times. Challenging this orthodoxy is as important as challenging fundamentalist representations of religion. (...)''

(...) Mnoge ideje koje uzimamo zdravo za gotovo, kao što su kapitalizam, demokracija i slobodno tržište, su postale ono što bi postmodernisti nazvali 'metanarativima', tj.sveobuhvatnim i surovim ideologijama, koje ne uspostavljaju ili ne mogu da uspostave socijalnu pravdu. Da bismo predvidjeli bolju budućnost, moramo biti svjesni toga da su ove dominantne paradigme opasno zastarjele, te da u sadašnjem dobu ne predstavljaju 'mišljenje'. Izazivati ovu ortodoksiju jednako je važno kao i suprotstavljanje fundamentalističkom prezentovanju religije. (...)''

Ukoliko govorimo o islamu kao religiji, tradicija zauzima važnu funkciju upućivanja i slanja informacija kako se religija odnosi ili se odnosila prema određenim društvenim institucijama. Kako je islam kao religija na eksternom planu kontinuitet ranijih abrahamovskih tradicija tako je i unutar samog sebe u svom internom funkcioniranju oslonjen na tradiciju, i to posebnu poslaničku tradiciju. Druga polovica devetnaestog stoljeća i kompletno dvadeseto stoljeće prožeto je djelima o potrebi reformisanja islama, te reinterpretaciji središnjih religijskih tekstova u odnosu spram date stvarnosti. Ta prijeka potrebitost za reformom i reintrepretacijom, a ne oživljavanjem krucialnih tradicionalnih institucija dovela je do pojave otklona spram tradicije kao bitnog faktora sažimanja informacija i znanja. Pisanja dr. Asada Zamana ili Ziauddin Sardara samo su tek dijelom obrisi uspostave ideje o potrebitoj reformi islama tokom dvadesetog stoljeća, koja je uistinu vrlo heterogena, ali ipak u domenu odnosa spram tržišta i tržišnih odnosa često negativna.

Za dr. Asada Zamana tržišna ekonomija odnijela je pobjedu na tržištu ideja da je nezamislivo pomisliti na organizaciju društva u kojem tržište ne igra krucijalnu ulogu svekupnih ljudskih odnosa. Osjećaj žala i jadikovanje, ta potreba da se konstantno suočimo s određenim idejama muslimanima je sam koncept religije islama svela ne na akciju, već na učestalo tugovanje i smatranje da je cio islamski svijet pod konstantnom opsadom. Za nekoga je ta opsada vid imperijalnog djelovanja, za druge pak prodiranje tržišta u sam centar zbivanja ljudskih odnosa. Ta opsada se dešava na različitim nivoima, ali u ovom kontekstu opsada je otjelovljena u silama tržnice, silama ponude i potražnje. Reforma i reinterpretacija nije potrebna, barem ne ona kojoj smo svjedočili tokom dvadesetog stoljeća, jer ona je donijela uspostavu potpuno drugačijih institucija unutar islama, koje tradicionalno nisu bile poznate. Islam kao skup tradicija vrednuje sveukupna društvena dostignuća koja se najprije izražavaju u tradiciji, toj velelepnoj instituciji koja uobličava ljudska znanja određenog mjesta i prostora. S tim u vezi, potreba nije za reformom, već za oživljavanjem tradicije, stavljanje u središte pozornice tradicionalne autore i one dijelove poslaničke tradicije koji su stavljeni na marginu, a imaju mnogo veću društvenu vrijednost.

Razijeva mističnost tržišne razmjene

Primjer tradicionalnih pisanja predstavlja vrijedno djelo Abu Bakr al-Razija (864-925) ''Duhovna medicina'', tradicionalni srednjevjekovni zbornik o odgoju čovjekova duha. Prvo poglavje počinje u slavu racia, a sedamnaesto je izrazito bitno za poimanje odnosa spram tržnice. Naime, sedamnaesto poglavlje kazuje o zaradi, stjecanju imetka i potrošnji. Al-Razijev kratki prikaz o bitnosti razmjene kao moralnog svjetionika koji vodi čovjekov duh ka boljitko počiva na nekoliko postavki:

a)      Racionalno ponašanje i kooperacija; racio omogućava intelektualni napor kako na što efektivniji način stvoriti što bolji ambijent s obzirom na ograničenost resursa. Racionalno ponašanje individue nije dovoljno, već ista zahtijeva kooperaciju, međusobno stupanje u odnose s drugim jedinkama kako bi se razina efektivnosti dodatno povećala i kako bismo djelotvornije organizovali zajednicu.

b)      Muhamed al-Šaybani je početkom devetog stoljeća pisao o podjeli rada, a potrebu za istim primjećuje i al-Razi, pa kazuje da jedna osoba ne može postići sveukupno dobro, pa ako je neko tkalac ne može u isto vrijeme da bude i vojnik. Podjela rada je s toga neophodna, tj. specijalizacija koja potom u vidu kooperacije teži da stvori što efektivniji sistem življenja.

c)      Na osnovu sistema kooperacije svako radi za određene biznise u svrhu postizanja što veće ekonomske efikasnosti, tako da svi bivaju ujedno i oni koji služe i oni kojima se služi, bez obzira na različite položaje i ishode akcija. S obzirom da ljudski život može biti organizovan tek na temelju međusobne kooperacije nužno je da svako ponaosob se specijalizira za određenu radnju u svrhu racionalnije i efektivnije kooperacije i s ciljem izbjegavanja ekstrema poput postojanja viška ili manjka datih potreba.

d)     Najvažnija tačka koja al-Razija izdvaja u odnosu na druge autore kada je posrijedi govor o ekonomskim aktivnosti jeste njegov govor: ''Kada neko želi da mu njegov komšija da nešto što je u njegovom vlasništvu bez razmjene ili kompenzacije on time sebe degradira i stavlja se u poziciju onoga ko je onemogućen da zarađuje zbog paralize ili neočekivane povrede.''[2] Kao osnovu kooperacije al-Razi postavlja instituciju razmjene ili kompenzacije, te s time u centar zbivanja stavlja aktivan i dinamičan odnos tržnišnih aktera.

e)      Postići balans zarade, tako da se pokriju troškovi uz štednju određenog dijela kapitala za nepredviđene situacije.

f)     Najbolja vještina jeste profesija, posebno ukoliko je riječ o prirodnoj vještini pod čime al-Razi podrazumijeva posjedovanje znanja za kojim uvijek postoji potražnja u bilo kojoj zemlji ili državi.

g)      Potrošnja mora da bude racionalna, tako da ne prelazi mogućnosti ukupnog zbira zarade. Svako ponaosob mora da na osnovu svoje situacije i društvenog položaja da racionalno troši, te da štedi za nepredvidive ishode.

Al-Razijeva ''Duhovna medicina'' pripada onom dijelu tradicionalne literature koja ima za cilj oplemenjivanje ljudskih osobina, te s toga primarna funkcija nije normativnog karaktera već savjetodavnog. Al-Razi dakle ne govori direktno o tržnici, te njenom mjestu u ukupnim društvenim odnosima, ali tržišne odnose smatra bitnim za samu čovjekovu duhovnost. Bez razumijevanja tržišnih odnosa, bez pravilnog pristupa istima manjka i čovjekova duhovnost. S obzirom da je tržnica, kao mjesto razmjene znanja i iskustava, vrlo često predmet kritike kao prostora koji degradira čovjekovu duhovnost al-Razijeva poveznica između duhovnog i opipljivog što međusobno razmjenjujemo je tim interesantnija. Za dr. Asada Zamana ekonomski odnosi u čijem su fokusu i centru tržište su traumatični za ljudske vrijednosti, i u konačnici odnosi čiji su ukupni troškovi po zajednicu veliki i štetni. Nije dr. Asad Zaman usamljen u svojoj misli, štaviše, u BiH među muslimanskom inteligencijom prevladava vrlo slično mišljenje, da su tržišni mehanizmi neprirodni i nesukladni s ljudskom prirodom gdje prevladava ''izrabljivanje ljudi'', ''nezaježljiva pohlepa'' i podržavanje potrošačkog društva gdje se veza među ljudima ne posmatra primarno kroz odnos prema Bogu.[3]   

Nasuprot tome, već u ranim stoljećima islama, a i s obzirom na poseban odnos islama kao religije prema tržnici, tržnišni odnosi su primarno poimani na osnovu odnosa prema Bogu. Vršiti tržišnu razmjenu, umjeti postići balans između ukupne zarade i potrošnje bila je primarno stvar duhovnosti i upravo odnosa prema Bogu. Al-Razijeva konstatacija ''Kada neko želi da mu njegov komšija da nešto što je u njegovom vlasništvu bez razmjene ili kompenzacije on time sebe degradira i stavlja se u poziciju onoga ko je onemogućen da zarađuje zbog paralize ili neočekivane povrede'' predstavlja srž duhovnosti i najplemenitijeg odnosa prema Bogu koji nas naučava o svetosti života, imetka i časti. Ta sakralna trijada nemoguća je bez naučavanja o tržnici koja poučava da dobiti tuđi imetak za kojim se javi želja moguć je najprije na osnovu razmjene ili kompenzacije. Najveći oblik duhovnosti i odnosa prema Bogu je izražen u poštovanju i primjeni plemenite sakralne trijade. Duhovna ili preciznije ruhanijetska[4] medicina kada je posrijedi govor o tržnici počiva prevashodno na odnosu poštivanje spram života, imetka i časti.

Al-Razijeva ruhanijetska medicina je oblik posebne medicine, one koja počiva na transcedenciji i direktnom odnosu prema Bogu. Takva medicina postavlja jasna pravila koja su u službi sakralne trijade. Al-Razi je bio vrlo dobro svjestan nepatvorene duhovnosti (ruhanijeta) pa kada su posrijedi tržišni odnosi načela su vrlo jasna, potrebu i želju za posjedovanjem tuđeg imetka moguće je ostvariti, ali prvenstveno na osnovu razmjene ili kompenzacije. Pojmovi razmjene i kompenzacije su značajni jer oni otvaraju vrata ka ''instituciji ugovara'', tom omraženom obliku kooperacije koji prema riječima Karala Polanyia uništava neugovorne odnose a koji su sama bit humanosti.

Naprotiv, tržnica uz ''instituciju ugovora'' omogućava individuama da putem razmjene dobara slijede načelo sakralne trijade. Jedinke na osnovu svog djelovanja na tržištu, znanja i vještina  koje posjeduju, te proizvoda koje nude, dolaze u interakciju s drugim jedinkama, te zahvaljujući ''instituciji ugovara'' čuvaju svetost života, imetka i časti. Ne da je tržnica kao mjesto razmjene dobara načelno bitno samo zbog ''institucije ugovora'', štaviše, mnogo važniji odnosi koji počivaju na razmjeni i kompenzaciji, pojmovi kojima se koristi Al-Razi, su takve prirode da individuama ne samo poboljšava odnos spram Boga, već im najprije nudi povećanje sloboda i to rastom slobode izbora. Svaka tržišna aktivnost polazi od jedinke ali je i svaka akcija takođe uvjetovanja i ovisi od akcija drugih učesnika na tržištu. Time je kooperacija neizbježna i neminovna, a ''institucija ugovora'' sredstvo kojim se kooperacija među jedinkama čini bitnom kako za samu efikasnost ekonomskih aktivnosti tako i za čuvanje svete trijade. Ruhanijet kojem se jedinka uči na tržnici prema Al-Razijevom viđenju počiva na svjesnosti individue za potrebom specijalizacije i razumijevanjem zakona potražnje. Nakon te faze slijedi poimanje tržišta kao mjesta kooperacije koje počiva na svetoj trijadi. S obzirom da trijada podrazumijeva čuvanje života, imetka i časti tržište biva jedini validni mehanizam razmjene usluga i dobara.

Tržište podrazumijeva prostor i vrijeme unutar kojih jedinka ostvaruje svoju punu duhovnost i odnos prema Bogu, jer je to prostor unutar kojeg svako ponaosob pravi određene odluke, koje su uvijek na vagi, koja odluka ili aktivnost je profitabilnija u odnosu na drugu. Ili  da budem jasniji, koja aktivnost bi donijela veće životne troškove i negativnije ishode. Da bi jedinka donijela što valjanije odluke i da bi izabrala profitabilnije aktivnosti nephodno je da poznaje zakone tržišta, ali prevashodno da posjeduje dobra ili vještine koje može koristiti kao vid razmjene. Za Al-Razija je odnos razmjene punina duhovnosti, jer samo takav odnos omogućava puno razumijevanja Boga i njegovih svojstava putem kojih se On oslikava u ovostranom svijetu. Što bi Michale Novak rekao, tržište je sistem koji u prvi plan stavlja kognitivnu aktivnost, to je sistem čije institucije pospješuju ljudsku kreativnost, inventivnost, i poduzetnost.[5]Tržište je ne samo mjesto razmjene, to je sistem koji postavlja visoka moralna načela. To su načela kreativnosti, kooperacije i ličnih samoinicijativa. Zbog toga je Al-Raziju bitno dati nešto zauzvrat, biti aktivni učesnik razmjene, jer samo na taj način se ostvaraju punina odnosa s Bogom, te se kreira slobodna i odgovorna osoba.

Islamska tradicija počiva na spoznaji Boga putem Njegovih imena, a imena al-Ḥāliq (''Stvaratelj''), al-Badī' (''Jedinstven Stvoritelj, onaj koji kreira nešto novo''), al-Ganiyy (''Bogat, Neovisan'') su samo neka vrijedna spomena koja upravo se najviše oslikavaju putem tržnice i ljudskih aktivnosti baziranih na djelovanju tržišnih zakona. Biti inovativan, kreativan i jedinstven su osobine kojima jedinka spoznaje i dolazi u vrlo intiman odnos s Bogom, te gradi svoj moralni zakon u sebi. Tržišni sistem je uspješan i kvalitetan jer omogućava čuvanje svete trijade, te omogućava jedinkama da izraze puninu svoje kreativnosti. Što bi rekla Deidre N. McCloskey, nije bolja alokacija resursa omogućila ogroman progres ljudskog roda početkom osamnaestog stoljeća, niti privatno vlasništvo, internacionalna trgovina i nauka, već kreativnost podržana novim jezikom[6] koji je slavio tržišne aktivnosti, poduzetništvo i inovativnost.

Riječ je ta koja je odigrala glavnu ulogu da se prevaziđe maltuzijanska zamka, da tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća svjedočimo kako rastu populacije tako i rastu ukupnog dohodka po glavi stanovnika. Inovacije vođene buržujima u sjeverozapadnoj Evropi su postale vrlo cijenjenje, a trgovci i proizvođači zvani su ''džentlmenima'', riječ koja je prethodno bila rezervisana za ljude visokog socijalnog položaja. Zbog te promjene u jeziku, načinu ophođenja prema stvaraocima vrijednosti i dobrorođena i ugledna gospoda u Holandiji, Engleskoj i Škotskoj se počela sve više upuštati u trgovinu i inovacije. U Engleskoj se trgovina nije gledala više s uniženjem, niti bi se upuštanjem u tržišne aktivnosti gubio društveni položaj. Tako je polovinom osamnestog stoljeća u središtu rasprave bilo kako to kazuje John Danford da li je slobodno društvo moguće pod razvojem tržišnih aktivnosti.[7] Deidre N. McCloskey tako u središte industrijske revolucije i neviđenog razvoja koji se dešava početkom osamnestog stoljeća objašnjenje vidi u promjeni retorike spram tržnice i inovacija. Nije bolja alokacija resursa, privatno vlasništvo, nauka, ili internacionalna trgovina to što objašnjava industrijsku revoluciju, već dostojanstvo i sloboda za ''običnog'' čovjeka, to je suština, to su pozitivne eksternalije koje su dovele do jačanja i poboljšanja drugih institucija bitnih za samo funkcionisanje tržišta.

Al-Razijeva ''Duhovna medicina'' u poslaničkoj tradiciji

Da Al-Razijevo savjetovanje o nužnosti funkcioniranja kooperacije na temelju razmjene i kompenzacije ima svoje obrise prvenstveno u poslaničkoj tradiciji najbolje svjedoči upravo Poslanikov govor koji je potisnut na margine. Naime, radi se o sljedećem tekstu. Prenosi se da je Poslanik jedne prilike rekao: ''(...) Ne molite ljude ni za šta! (...)''[8]; pa se pripovijeda da je među prisutnima nekome ispao bič ali nije molio nikoga da mu ga doda. Kako to zbori komentator ove predaje al-Nawawi u svom djelu ''Sahīh Muslim bi šarh al-Nawawi'': (...) u ovoj predaji je podstrek da se čovjek kloni svega onoga što se smatra molbom pa čak i u beznačajnim situacijama.''[9]

Ovi izvodi iz tradicionalnog korpusa poslaničke tradicije svjedoče o uvriježenoj praksi unutar islamske religijske tradicije koja je nadasve potisnuta na margine, štaviše, podstrek o kome govori al-Nawawi paradoksalno potisnut je, a molba je postala konstatnost. Dvije stvari su bitne kada je posrijedi govor o datoj tradiciji. Prvobitno, dato predanje svjedoči o tome koliko je islamska inteligencija tokom dvadesetog stoljeća proizvela ideja koje su u velikom raskoraku s tradicijom. Nije slučajno al-Razi kazivao o potrebi razmjene i kompenzacije, niti je tek tako kudio traženje od drugih bez davanja bilo čega zauzvrat. Podstrek o kojem govori al-Nawawi samo je jedan model, ali veoma bitan u izgradnji tržišnog društva, zajednice koja je okrenuta ka slavi trgovaca i inovatora, upravo ono što se desilo u anglosaksonskom svijetu tokom osamnestog stoljeća, što je dovelo do procvata i rasta ukupnog bogatstva.

Riječi su bitne, zbog toga prvo bi riječ, jer one tvore promjene. Produktivne aktivnosti, i razvoj tržišne ekonomije obezbijedila je riječ, i to prvobitno slavljenjem ideje o tržnici kao bitnom mjestu susreta, razmjene i kooperacije. Muslimanska inteligencija zaboravila je da na osnovu datog predanja Poslanika, ili al-Razijeva govora o razmjeni i kompenzaciji gradi ideju o društvu koje garantira ekonomske i političke slobode. Stoga ne čudi da u poznatom ovdašnjem vjerskom časopisu ''Novi Muallim'' čitamo da je negativnost suvremenih univerziteta to što se svode na produciranje bolje radne snage za neoliberalno tržište rada. [10] Kritika je nanovo usmjerana za potrebom odgoja čovjeka a tek onda stručnjaka. Budimo jasni, to su momenti u kojima se pokazuje ne samo raskorak islamske inteligencije s tradicijom, već i s realnim stanjem kako u BiH društvu, tako i s općim svjetskim tokovima obrazovanja. Za al-Razija najbolja vještina je profesija, i to ono znanje za kojim uvijek postoji potražnja u bilo kojoj zemlji.

Al-Razi i al-Nawawi su primjeri iz tradicije, a dr. Asad Zaman i Ziauddin Sardar progresivnog islama koji ne samo da treba da donese reforme unutar islama kao religije, već da se uhvati u koštac s općim tokovima misli, pa ne čudi da se kapitalizam, demokracija i slobodno tržište odmah nalaze na udaru. Ne, ne mislim da je islamu i kao religiji i kao kulturi potrebna bilo kakva reforma, štaviše, potrebno je oživjeti tradicionalne vrijednosti islamske kulture, baštinu jednog al-Džahiza koji piše poslanicu ''Pohvala trgovini i pokuda sultanovih aktivnosti'', ili al-Razija za kojeg pravilan odnos prema tržnici i zakonima tržišta prije svega podrazumijeva duhovni rast i valjan odnos prema Bogu. Kako nas uči poslanička tradicija, islamska kutlura ne smije i ne treba da se zasniva na molbi, jadikovanju i očekivanju od drugih, štaviše, napatvoren i istinski odnos prema Bogu je onaj odnoj koji se gradi kroz samorazvijanje, inovativnost, razmjenu, i produktivne aktivnosti.

Sukobi koji se dešavaju na Bliskom Istoku stavili su na marginu jedan tihi ali vrlo produktivni sukob koji  se dešava unutar muslimanskog svijeta. Da, pisao je dr. Asad Zaman da je tržišna ekonomija negativna eksternalija, Ziauddin Sardar da je potrebno jednako se suočiti i s religijskim fundamentalizmom i idejama demokracije i kapitalizma, Anis Ahmad (rektor Međunarodnog univerziteta Riphah u Islamabadu) da je liberalna demokracija i slobodno tržište osovina za ''evropsko-američku'' hegemoniju, ali u isto vrijeme u odbranu tržišne ekonomije stao je Ali Salman (izvršni direktor PRIME-a), pa je napisao odgovor dr. Asad Zamanu[11], marokanski Minbar al-Hurriyat odveć radi na širenju ideja o tržišnoj ekonomiji, a emir Dubaija Muhammad Ibn Rāšid al-Maktum napisao je knjigu ''Moja vizija'', o ideji i razvoju Dubaiju, s fokusom na tržište. Dakle, već smo tokom dvadesetog stoljeća dobili nekoliko verzija reformisanog islama, koje se nisu pokazale produktivnim, ono što je potrebno jeste ovaj tihi sukob da ili ne tržištu, da ili ne političkim i ekonomskim slobodama unutar islamske inteligencije i općenito islamskog svijeta s periferije prebaciti na centar, jer ''arapsko proljeće'' počelo je kao izraz potrebe za više političkih i ekonomskih sloboda. Islam kao religija vrlo je decentralizirana, te s toga tu sliku treba i prikazati i to tamo gdje se vode najveće bitke, za političke i ekonomske slobode.


[1] Ziauddin Sardar, Critical Muslim, pogledati: http://ziauddinsardar.com/2013/07/critical-muslim/

[2] Knjiga je dostupna online na arapskom jeziku, ali i u prijevodu na engleski i to na sljedećim linkovima:
Arapski prijevod - http://www.4shared.com/office/PMaA2Kam/__-___.html (citat je na stranici br 107.)
Engleski prijevod - http://files.libertyfund.org/files/1791/0955_Bk.pdf (citat je na stranici br. 89)
[3] Samir Beglerović, Doktrina globalnog neoislamokapitalizma, pogledati rad na online adresi: http://fin.unsa.ba/tekstovi/Doktrina%20globalnog%20neoislamokapitalizma_Samir.pdf
[4] Ruhanijetska veza u islamskoj tradiciji počiva na najintimnijem odnosa jedinke i Boga, koja načelno se iskazuje kroz sljedbu moralnih načela i poštovanjem svete trijade, života, imetka i časti.
[5] Michael Novak, The Love that Moves The Sun: Caritas and Capitalism, pogledati tekst na online adresi:  http://www.crisismagazine.com/2011/the-love-that-moves-the-sun-caritas-and-capitalism

[6] Deidre N. McCloskey, Bourgeois Dignity, pogledati na online adresi: http://www.pdf-archive.com/2011/04/22/bourgeois-dignity/bourgeois-dignity.pdf (str. 342)
[7] Ibid., str. 345-348.
[8] Kompletna predaja dostupna je u knjizi Sahīh Muslim pod rednim brojem 1043. Takođe je bilježe i Abu Dāwud u svom Sunanu, te Ibn Mādža i al-Nasāī.
[9] Al-Nawawi, Sahīh Muslim bi šarh al-Nawawi, Dar al-Hadīs, al-Qāhira, 2001, 4/143.

Nema komentara:

Objavi komentar