Priča o džemretima
Danas je sedmi dan februara po gregorijanskom kalendaru, a po julijanskom sedmog dana februara pada prvo džemre piše al-Qazvini još u 13. stoljeću. Prvo, drugo i treće. Kad udari prvo slijedi povratak života i dolazak toplih dana. Ukucate li džemreta ili džemre na googlu uglavnom slijedi objašnjenje da je data riječ iz turskog jezika...hm...nije, a evo i priče o džemretima. Odete li malo virtualnim putovanjem do Londona naći ćete rukopis o Qazvinijevoj kosmologiji znanja Aja’ib al-Mahluqat wa-Gara’ib al-Mawjudat'' (Čudesna stvorenja i čudnovata postojanja). To je rukopis iz 13. stoljeća i tu ćete čitati o džemretima:
Nekad ranije sam pisao osnovne karakteristike ovog rukopisa na blogu, ali nisam naravno spominjao džemreta, jer nisu mi bila ni na umu. Sada jesu pa sam ponovo otvorio nekoliko različitih prepisa ovog rukopisa: arapski, farisi i tursko-osmanski:
Rukopis je izvorno pisan na arapskom jeziku pa tako da se ne koristim prevodima na farisi i tursko-osmanski ali posrednički jezik preko kojeg su džemreta došla kod nas je tursko-osmanski vjerovatno. Qazvinijev rukopis je posebna umjetnost i melem za oči, rukopis je to koji je ispunjen s mnoštvo slika i uvijek vrlo ukrašen. Stavit ću neke folije gdje se spominju džemreta ali i druge koje nisu dio ove tematika već samo primjer ukrašenosti. Na prvoj fotografiji Qazvini govori o džemretu, i to u dijelu koji se bavi kalendarima. On će da objasni detaljno hidžretski kalendar, rimski i perzijski; to su nazivi koje on lično koristi u ovom rukopisu. Zaokruženi dio je gdje prvi put spominje džemre. Pod naslovom ''Šubat-Šebat = Februar'' Qazvini započinje odlomak riječima: '' Sedmog dana Šubata pada prvo džemre...'' Šubat je mjesec februar i vuče svoje korijene još od vremena Akada i Babilona. Na babilonskom se februar kaže šabatu. Ovo je samo jedan od prepisa u kojem se govori o džemretima koja počinju u mjesecu februaru. Dio gdje počinje tu rečenicu takođe sam zaokružio. Qazvini koristi julijanski kalendar pa je 7. Šubat/februar ustvari 20. Šubat/februar.
To je vrijeme kada pada prvo džemre. Uvijek postoji dan gore ili dole razlika, ali po njemu je to: I džemre (20.februar), II džemre (27. februar) i III džemre (6. mart). Dakle za po jedan dan drugačije nego li je to kod nas tradicionalno uobičajeno. Qazvini objašnjava da je tradicija džemreta ko zna od kada, nije isključeno da datira kao i mjeseci koje koriste iz vremena Akada ili Babilona ali to bih već morao detaljnije da se upustim u istraživanje. Za sada smo na 13. stoljeću. Zašto džemreta pita se Qazvini? Pa u tradiciji kola sljedeća priča: ljudi bi naime tokom zime dizali tri šatora, jedan za veliku stoku (deve i krave), drugi šator za sitnu stoku, a treći šator je bio za njih. Za svaki šator bila je jedna vatra i koristio se žar (džemre) da se vatra održava. S I džemretom slijedi ljepše vrijeme i onda bi slijedilo rotiranje. Velika stoka ide u pustinju, a u njihov šator se prenosi sitna stoka a u šator sitne stoke prelaze oni. Treći se razmontira.
Odlazak velike stoke u pustinju padao je na 7. Šubat (20. februar) i tada se jedno džemre gasilo (jedna vatra manje). S II džemretom (27. februar) i sitna stoka odlazi vani i sada ostaje u upotrebi samo jedan šator. Od 21. Šubata/6 marta gasi se i posljednja vatra, nema više šatora i od 25. Šubata / 10. mart slijedi konačno uvod u proljeće ali dolazi i posljednji val zime koji traje do sedam dana. Ti dani se zovu ayyam al-adžuz (Dani kahina, ili dani izdisaja). Oba naziva namjerno koristim jer priča ide u pravcu da je kahin seoski uvijek govorio da kada uslijedi lijepo vrijeme nakon tri džemreta doći će jakih hladnih sedam dana. To je zima na izdisaju, njen kraj. Da ne duljim više, Qazvijenijev rukopis je izrazita ljepota, i formom i sadržajem, a takođe i rukopis u kojem možete čitati o džemretima. Hvala na pažnji.
Primjedbe
Objavi komentar