četvrtak, 18. travnja 2013.

Prevođenje u vrijeme Abasida< Škola Ḥunayn ibn Isḥāqa i njen značaj u domenu prevodilaštva


     

 Prevođenje u vrijeme Abasida

Škola Ḥunayn ibn Isḥāqa i njen značaj u  domenu prevodilaštva




Prvo poglavlje
Opći prikaz

Mnogo je povijesnih i kulturoloških faktora koji su u devetom stoljeću Bagdad učinili jednom od najvećih metropola toga doba, glavnim centrom islamskog carstva, i jednim od najvažnijih svjetskih gradova srednjeg vijeka. Razlog tome je bio razvoj Bagdada, njegova kulturalizacija, te naučne i idejne aktivnosti.

Nakon što su Abasidi 749. preuzeli vlast od Umejada, koji su bili na vlasti od 660., premjestili su prijestolnicu iz Damaska, koji je do tada bio glavni grad carstva, i osnovali grad Bagdad 762.  za vrijeme vlasti Abū Ğ'afar al-Manūra. Širenje carstva, tj. osvajanje Sirije još za vrijeme prvih vladara (halīfa), te zemalja čiji je geografski položaj između dvaju rijeka, Eufrata i Tigrisa 637. , i osvajanje Egipta i Libije 640., vodilo je inkorporiranju dodatnih stranih elemenata, koji su Bagdad učinili lokacijom centralne vlasti, te mjestom susreta različitih kultura.

Osvojene zemlje su svjedočile rađanju umrlih antičkih civilizacija, a arapska kultura se obogatila svim onim bogatstvima koja su joj nudile Perzija, Indija, Sirija , Egipat... Arapsko-islamska civilizacija zahvaljujući ovoj mješavini ideja  u devetom stoljeću svjedočila je ''zlatnoj epohi'' , posebno za vrijeme vladavine al-Manūra, u periodu od 813. do 833.

Ovo miješanje kultura postignuto je zahvaljujući važnom pokretu prevođenja, u okviru kojeg škola unayn ibn Isāqa zauzima posebno mjesto.  

Uprkos pokušaju izvornog prevođenja kojeg je ova škola predstavljala, ona se ne može pojimati zasebnom ili autonomnom pojavom u odnosu na pokret prevođenja koji joj je prethodio, a koji ova škola prezentuje, svejedno da li to bilo na nivou obimne prevodilačke aktivnosti i broju prevedenih djela ili vrsti samih prijevoda koji su uglavnom bili urađeni u formi korekture ranijih prijevoda.

U ovom prvom poglavlju jasnije ćemo upoznati kulturni milje u kojem se razvila škola  unayn ibn Isāqa.
Prije nego li se pozabavimo pojavom prevođenja na arapski jezik u periodu prvih islamskih vladara, a potom i periodom Umajada i Abasida – ovaj drugi period je moguće podijeliti na generacije prevodilaca – moramo da kažemo da je prevođenje bila raširena aktivnost u zemljama koje su Arapi osvojili.

'' Te zemlje, baštinice antičkih kultura, Sirija i Perzija, gdje su  još od davnina u najvećoj mjeri bili rašireni sukobi vjerskih i idejnih pokreta.''

Osvajanja Aleksandra Velikog u četvrtom stoljeću prije nove ere su bila uzrok  širenja grčkih znanosti u ovom dijelu svijeta, a aleksandrijska škola u Egiptu je bila važan centar za proučavanje Helenizma (za vrijeme Ptolomeja, 323. p.n.e., Aleksandrija je bila konkurencija Atini) i ujedno kolijevka filozofije neoplatonizma, posebno nakon zatvaranja paganskih škola u Bizantijskom carstvu, za vrijeme cara Justinijana u šestom stoljeću.

Grčki nauk o medicini će iz Aleksandrije doprijeti do Mezopotamije preko djela Aristotela i komentara njegovih djela od strane neoplatonista, koji su se proučavali u istočnjačkim samostanima paralelno sa kršćanskom literaturom. Prema tome, grčki nauk je imao velik utjecaj na Sirijance, budući da se grčki i sirijanski nauk proučavao u sirijanskim školama.     

Sīrğīūs Rīšīna (Sergios Rachana), umro 536., je s grčkog na sirijanski preveo djela Dūnīza (Deoniza) i knjigu Porfirija, Isagoge, Aristotelove tekstove, te takođe Galijanova djela iz medicine.
Za vrijeme dinastije Sasanida (224. -651), Sirijanci su grčku kulturu prenijeli u Perzijsko carstvo. Tome treba dodati činjenicu da su Perzijanci tokom svojih putovanja u Grčku i Egipat sabirali knjige, i da je vladar Kisra Anu Širwān (Kesrawayh) u Gundišapuru osnovao poznatu školu medicine, gdje se grčki nauk proučavao na sirijanskom jeziku. S druge strane, mnogi naučnici su napustili Bizantijsko carstvo nakon što je na zasjedanju u Efesu (431.)  Al-Baṭrīq Nestor smijenjen sa svoje fukncije, tako da su izbjegli na jug Basabura, i tu su se na kraju i nastanili.

Možemo primijetiti da je islamska imperija u doba koje  sada obrađujemo obuhvatala nekoliko jezičnih zajednica.
Grčki jezik je bio zvanični jezik u Siriji za vrijeme dok je ona bila pod vlašću Bizantije. Ista situacija je bila sa deri jezikom u zemljama Mezopotamije, za vrijeme Sasanida. A sirijanski jezik (aramejski) je ostao zvanični jezik krščanskih crkvi.

Arapi su već sa prvim osvajanjima pohrlili tome da ovladaju upravama osvojenih zemalja. Usmjerili su se ka tome da arapski jezik  u svakoj toj zemlji bude najbitniji, pri tome pazeći na postojeći sistem koji je vladao. S toga je bilo nužno da se na arapski jezik prevedu svi dokumenti koji su se ticali državne uprave poput ugovora, sudskih predmeta, i arhiva. Ovo kretanje je vodilo ka odluci da arapski jezik postane zvanični jezik , i što je opet bilo uzrok širenja arapskog jezika. Zbog toga je već sa prvim vladarima (halīfama) počelo prevođenje svih dokumenata koji su se ticali perzijske uprave u Iraku, te je arapski jezik prema tome postao zvanični jezik u doba Umejada, u Siriji i Egiptu, pri tome potiskujući grčki jezik.

Umajadski poglavar, 'Abdulmalik , koji je bio na prijestolju u periodu od 685. do 705., naredio je prevođenje imovinskih dokumenata, a uz to je naredio da arapski jezik bude jezik kojim se koriste knjigovođe u pogledu knjigovodstva, te takođe u pogledu rashoda, direktiva i dokumenta o općem proračunu.
Prevođenje filozofskih i naučnih djela, čime se aktivno bavila škola unayn ibn Isāqa, je u općem vremenskom razmatranju bila kasnija pojava prevođenja, jer se u tom periodu prevodilo na arapski nekoliko grčkih djela iz oblasti medicine, te neki Aristotelovi spisi koje je on pisao Aleksandru Makedonskom. 

Uprkos tome, ta djela su ostala  individualna, jer ti individualni pokušaji prevođenja nisu bili pod ingurencijom nekog općeg pokreta za prevođenje, kako će to biti u vrijeme kojim se mi sada bavimo, i to u specifičnoj formi.

Morat će se pričekati na period Abasida da bi se na arapski jezik prevela najvažnija djela Aristotela uz komentare učenjaka aleksandrijske škole, neka djela Platona, i većina djela Galijanosa iz oblasti medicine, i to se radilo tako da su se prevodili prijevodi tih djela na sirijanskom jeziku, ili se prevodilo direktno na arapski. 

Uprkos tome što nije postojao jasan izričaj o distinkcijama različitih naučnih oblasti koje se sveukupno smatraju ograncima filozofije, možemo konstatovati da su se prvo prevodila djela koja su se bavila astronomijom i medicinom, prije nego li se počelo zanimati samom filozofijom, djelima iz logike i metafizikom. 

Poznati historičar Ibn Haldūn (1333-1405), u svojoj Prologomeni će kazati:

'' Muslimani su htjeli da proučavaju filozofske discipline, pa su čuli kako svećenici i rabini kazuju o tome svojim učenicima, kršćanima, a ljuski um je normalno težio ka spoznaji, pa je zbog toga ( abasidski vladar) Abū Ğ'afar al-Manūr tražio od bizantijskog vladara da mu pošalje prijevode (arapske) djela koja su se bavila matematikom. Bizantijski vladar mu je poslao djela Euklida i neka djela iz fizike. Muslimani su čitali ta djela i pomno ih studirali što ih je zantrigiralo da o tome steknu još više saznanja. Kada je al-Ma'mūn došao na vlast, a bio je zainteresovan za naukom i spoznajom stvari, bacio se na posao, te je poslao jednu grupu prevodilaca carevima bizantijskim. Svoje izaslanike je zadužio da tragaju za djelima grčkog nauka, te da ih prenesu na arapski jezik. Tako je počelo prevođenje, i na taj način se sačuvao veliki dio tih naučavanja, te su one tim putem i sakupljenje.''

Period abasidskog prevođenja općenito se dijeli na tri generacije prevodilaca uprkos tome što je veoma teško precizno odrediti ove generacije.

Prva generacija je u periodu 753. – 813., a to je početak abasidske dinastije, period vlasti dvaju vladara, al-Manūra i al-Rašīda.
Halīfa al-Manūr (753-773), posebno se zanimao za astronomiju. 

Naredio je prevođenje djela koja se bave geometrijom, a koja zahvataju i oblast astronomije. Već ranije smo ukazali da je tražio od bizantijskog vladara da mu pošalje Euklidova djela, i Almagest Ptolomeja. Euklidova knjiga je prevedena na arapski jezik, i prema kazivanju Ibn Haldūna, to je prvo djelo koje je kod muslimana prevedeno s grčkog na arapski, s tim da se čini da je prvo prevedeno djelo ove vrste prevedeno već ranije.

Pisac Ibn al-Muqaffa' (ubijen 756. ) je sam preveo neke knjige za halīfu, a među tim knjigama je indijsko djelo Pančatantra ( Bonton vladara), koje je on preveo sa srednje-perzijskog (deri) jezika, a na koji je ovo djelo prevedeno sa Sanskrita po naredbi Kasravije (531-579).

Hārūn al-Rašīd (786-808), naredio je da se grčka djela iz medicine koja su sakupljena tokom osvajanja prevedu, a za taj zadatak je izabrao ljekara Yūanu ibn Māsawayha, svršenika škole u Gundišapuru.

Druga generacija prevodilaca koja se pojavljuje u periodu halīfe al-Ma'mūna (813-833), je generacija u koju spada  unayn ibn Isāq i njegova prevodilačka škola za koju se vezuju prevodici poput: Yayā ibn al-Barīqa, al-ağğāğ ibn Maar, Kosta ibn Luka i Sābit ibn Qurra, a o njima ćemo poslije govoriti. Oni predstavljaju skupinu prevodilaca koja se najviše bavila pokretom prevođenja na arapski jezik.

Treća generacija počinje s godinom 912. i traje do kraja desetog stoljeća. Navest ćemo neka imena: Matā ibn Yūnus, Sinān ibn ābit i Yayā ibn 'ādī.

Prilikom govora o naučnom životu na početku perioda vladavine abasidske dinastije ne možemo zapostaviti temeljnu ulogu koju su odigrale javne ili privatne biblioteke, a posebno poznata je Bayt al-ikma (Kuća mudrosti) u Bagdadu.

Biblioteke su prije islamskih osvajanja igrale veoma značajnu ulogu. Spomenut ćemo aleksandrijsku biblioteku koja je osnovana u trećem stoljeću prije nove ere od strane Ptolomeja, i ona predstavlja idealan primjer. I u Siriji i u Mezopotamiji su postojale biblioteke koje su koristili Umejadi (660-750).

Najispravnije je da je osnivač Bayt al-ikme u Bagdadu bio halīfa al-Ma'mūn, s tim da arapski historiografi, poput Ibn al-Nadīma u svom djelu al-Fihrist spominju ovu biblioteku i dovode je u izravnu vezu sa halīfom al-Rašīdom koji je u nju prenio sva prevedena djela sa grčkog jezika, te knjige na arapskom jeziku, i djela iz Indije i Bizantije koja su bila spremna da se prevedu.

Vrijeme osnivanja ove biblioteke prema najbližoj realnoj odrednici pada u drugoj polovini osmog stoljeća. Ibn al-Nadīm s vremena na vrijeme ukazuje na Riznice mudrosti (Hazīnāt al-ikma) dovodeći ih u vezu sa periodom vlasti halīfe al-Rašīda. Navodi da je Abū Sahl ibn Nabāht , knjižničar i prevodilac sa perzijskog na arapski bio u tim al-Rašīdovim riznicima mudrosti. Ibn al-Nadīm ove riznice vezuje i za al-Ma'mūna spominjući Sahl ibn Hārūna i Salama, dvojicu rukovodilaca pozicije upravljača Kuće mudrosti koja se zvaše Riznice mudrosti ili Kuća mudrosti.

Ova biblioteka je svoju slavu stekla za vrijeme al-Ma'mūna, tako da je iz jedne obične biblioteke transformirala se u centar za proučavanje pravih znanosti, i postala je specijaliziranim mjestom za prevođenje grčke literature na arapski jezik. To je bio podsticaj pisanju knjiga , razmjeni djela između prevodilaca, te prijepisa rukopisa i svesaka.  Djelovanje ove biblioteke ćemo studiozno elaborirati kada budemo kazivali o školi    unayn ibn Isāqa.

Takođe ćemo uvidjeti da će ovaj prevodilački pokret prevazići svoje prvotne namjere, i da će se njegovi poticaji  manifestirati u okvirima određenih stavova halīfa, i u domenu njegove posebne važnosti snošenja odgovornosti za ovu ili onu nauku pridodajući tome zahtjeve nove konstrukcije carstva.

                               ▲     ▲    ▲   ▲   ▲       


Kraj prvog poglavlja djela Prevođenje u vrijeme Abasida

Škola Ḥunayn ibn Isḥāqa i njen značaj u  domenu prevodilaštva

Naslov djela: La traduction A l'epoque Abbaside
Autorica djela: Myriam Salama-Carr 
Prijevod s francuskog na arapski: dr. Nağīb Gazāwī
Prijevod s arapskog na bosanski: Dženan Smajić




Nema komentara:

Objavi komentar