četvrtak, 18. travnja 2013.

Ukradena košulja


Ukradena košulja


Gledao je  ka tamnome nebu ne želeći da izusti manju psovku koja samo što nije prešla preko njegova jezika izrazavajući time nezadovoljstvo. Mogao je da osjeti crne oblake koji su se natiskivali poput komada bazalta, kako se spajaju, a potom razdvajaju.

Ova kiša neće nikako prestati cijelu noć. To znači da on neće spavati, štaviše, ostat će naslonjen na svoju lopatu kopajući jedan kanal koji će  kaljužu da odvede daleko od šatorskih kočića. Njegova leđa gotovo da su se navikla na hladnu kišu što po njima udara… štaviše, ova mu hladnoća pruža prijatne osjećaje tromosti.

Osjećao je miris dima. Njegova supruga je zapalila vatru da bi ispekla hljeb. Koliko bi samo volio da završi sa ovim kanalom, pa da uđe u šator, i da svoje hladne šake stavi nad vatru sve dok ne počnu goriti. Bez ikakve sumnje je mogao da zgrabi žar svojim prstima i da ga prebacuje iz ruke u ruku sve dok ne budu tople… ali bojao se da uđe u ovaj šator. U glavi njegove žene je jedno strašno pitanje, koje još uvijek kola među njima već dugo vremena. Ne, ni zima nije osorna kao to strašno pitanje. Reći će mu stavljajući svoje ruke u tijesto i potapajući svoje oči u njegovim kada uđe: ”Da li si našao posao? Pa šta ćemo onda jesti? Kako (Abu Fulān) može ovdje da gubi vrijeme? Kako može (Abu ‘Alantān) da tamo gubi vrijeme? ” Zatim će pokazati na ‘Abdurahmana šćućurenog u čošku šatora poput mačke u okovima”. Glava će joj se prodrmati u tišini, izražajnije nego li hiljade i hiljade prijekora… Šta je za njega noć do trenutak da joj kaže ono što ponavlja svake noći…?

-     Da li to želiš od mene da kradem da bih riješio Abdurahmanove probleme?

Tijelo mu se ispravi mirno i zadihano, a potom nije oklijevao da se vrati, te da se nasloni na prebijenu lopatu. Okružio je oko tamnog šatora osjećajući veliku nervozu i pitajući se:

-    ”A šta ako ukradem?”

Skladište Međunarodne agencije za pomoć se nalazi u blizini šatora. Ako odluči da počne s krađom on sigurno može glatko da dođe do mjesta gdje su nagomilani brašno i riža, kroz malu rupu koju će naći ovdje ili ondje. To nije ničija lična imovina, došla je otamo, od nekih ljudi. O njima je Abdurahmanu rekao profesor u školi: ” Oni ubijaju žrtve i šetaju se po njihovom sprovodu.”  Šta će ljudima naštetiti ako ukrade jednu vreću brašna… dvije… deset? Šta ako proda nešto od toga brašna, nekome od tih koji uživaju veliku moć udišući mirise ukradenih stvari i sa najvećom moći uživaju u određivanju cijena istih tih stvari?
Osladila mu se ova ideja. Revno je s najvećom energijom radio na završavanju kopanja kanala oko šatora, i počeo je pitati sebe iznova zašto njegova avantura ne bi baš sada počela? Kiša je jaka, a čuvar je okupiran hladnoćom više nego li brigom o Međunarodnoj agenciji za pomoć, pa zašto istog momenta ne bi  krenuo? Zašto?
-    Šta radiš Abu al-’Abd?
Okrenuo je glavu prema strani s koje je dopirao glas i primijetio je sjenu Abū Sāmira kako dolazi  između dva reda zbrkanog šatora gdje tami kraja nema.
-    Kopam brašno…
-    Šta kopaš?
-    Kopam… kopam… kanal…
Čuo je piskavi smijeh Abū Sāmira koji je brzo nestao u njegovom brbljanju: – ”Čini se da razmišljaš o brašnu. Dostava će kasniti sljedećeg mjeseca više od deset dana, tj. doći će otprilike poslije petnaest dana, pa od ovog trenutka više ne razmišljaj, izuzev ako si naumio da preneseš vreću ili dvije iz magacina… ”
Vidio je ruku Abū Sāmira da pokazuje u pravcu magacina i opazio je na njegovim krupnim usnama  sjenu opakog osmijeha. Osjetio je težinu situacije, pa je nastavio kopati zemlju svojom prebijenom lopatom.
-    Uzmi ovu cigaru… ili ne, nemaš ništa od nje, jer kiša je vrlo neugodna… Zaboravio sam da pada kiša, razum mi je od brašna… poput kamena…
Osjetio je nelagodu, uhvatio ga je za vrat, a već odavno je mrzio Abū Sāmira, to njegovo zlobno brbljanje:
-    Šta te je natjeralo da izađeš po ovoj kiši?
-    Izašao sam… izašao sam da te upitam da li ti treba pomoć.
-    Ne… hvala…
-    Hoćeš li dugo kopati?
-    Čitavu noć…
-    Nisam li ti rekao da kanal kopaš danju? Uvijek ideš negdje, a ja ne znam gdje, i napuštaš šator… da li ideš da tražiš Sulejmanov prsten?
-    Ne… za poslom…
Podigao je glavu sa lopate zadihano…
-    Zašto ne ideš spavati i ne ostaviš me samoga?
Abū Sāmir mu se mirno približi poput vraga i lagahno se rukova govoreći prigušenim glasom:
-    Čuj Abu al-’Abd! Ako sada vidiš da vreća prolazi ispred tebe nemoj nikome o tome da kažeš!
-    Kako?
-    Abu al-’Abd je izgovorio te riječi, a prsa su mu bila ispunjenja gorčinom. Mirisao je duhan koji je dolazio s usta Abū Sāmira  koji mu je šaputao izbuljivši oči:
-    Tamo su vreće brašna koje hode po noći i idu onamo…
-    Kamo?
-     Onamo…
Pokušao je Abu al-’Abd da vidi u kom pravcu to pokazuje Abū Sāmir, ali uvidje da su mu ruke spuštene niz bokove, a u međuvremenu  je čuo njegov duboki hrapavi glas kako mu šapuće:
-    Uzet će tvoj dio!
-    Ima li tamo prolaz kroz koji ćemo proći?
Podigao je Abū Sāmir glavu odmahujući i skvrčenog jezika, u radosti, a potom je šapnuo poluhrapavim glasom:
-    Vreće brašna izlaze same… one šetaju!
-    Ti si ludak…
-     Ne, već si ti jadnik… slušaj, da odmah pređemo na temu. Mi treba da izvadimo vreće brašna iz magacina i odnesemo ih onamo. Čuvar će nam pružiti sve kao što to uvijek čini. Prodaju neću obaviti ni ja ni ti, obavit će je riđokosi američki službenik u Agenciji… Ne, ne čudi se, sve će postati dozvoljeno i razumno nakon dogovora. Amerikanac prodaje, ja grabim, čuvar grabi… ti grabiš, a sve po dogovoru, i šta misliš?
Osjetio je Abu al-’Abd da je ovaj slučaj mnogo zamršeniji nego li krađa jedne ili dvije vreće ili deset. Spopali su ga osjećaji sumnje da surađuje s ovim čovjekom… svi su u logorištu govorili da je teške naravi… Ali u isti momenat svidjelo mu se da se jednog dana vrati u svoj šator noseći u ruci novu košulju za Abdurahmana i sitne lične stvari za Umm al-’Abd nakon ove duge oskudice. Kako bi samo osmijeh na njihovim licima bio lijep. Sam osmijeh Abdurahmana bez ikakve dvojbe zaslužuje ovaj podvig, ali ako neuspije… kakav li crni kraj čeka Umm al-’Abd i njenog sina?
Dan kada bi Abdurahman nosio kutiju za čišćenje obuće da bi se šćućurio na cesti i podvio svoju malu glavu nad elegantnom obućom. Ja crna li života! Ali ako bi uspio, Abdurahman bi postao novi čovjek, a iz glave svoje žene bi izbio to strašno pitanje. Ako bi uspio završila bi se tragedija kopanja kanala svake kišne noći i živio bi onako kako to sada ne može ni zamisliti…
-    Zašto ne ostaviš ovaj prokleti kanal, počni prije nego li izađe Sunce?
Da, zašto ne napusti kanal…? Abdurahman dahće od zime u čošku šatora, i gotovo da osjeti njegovo disanje kako mu zapuhuje njegov hladni obraz… kako bi volio da spasi Abdurahmana oskudice i straha. Kiša samo što nije stala, a Mjesec se na nebu pojavio osvjetlujući neprohodni put.
Abū Sāmir je još uvijek stajao ispred njega poput crne sjene uvaljujući svoje velike noge u blato i podižući jaku svog starog kaputa do iznad ušiju. Još uvijek čeka, taj čovjek koji stoji pred njim, koji nosi novu misterioznu kob, nagađa se o cijeni robe da bi odnio vreće brašna iz magacina na neko drugo mjesto. Svaki mjesec mu dolazi Amerikanac i staje ispred hrpe brašna trljajući svoja dva čista dlana, i smijući se plavim očima poput očiju mačke koja pripravno stoji pred rupom jadnog miša.
-    Od kada ti to surađuješ sa ovim čuvarom i tim službenikom?
-    Da li želiš da to realizuješ sa mnom ili da uzmeš zaradu od brašna i odeš da kupiš šejtane? Slušaj, ovaj Amerikanac je moj prijatelj i on je čovjek koji voli isplaniran posao. On uvijek od mene traži da ostavim vremena za pripremu. Ne voli da se kasni na sastanke… trebali bismo sada da krenemo. Požuri.
Vraćao je sliku Amerikanca koji stoji pred hrpom brašna, smije se malim plavim očima i trlja svoje čiste dlanove u veselju i smirenosti. Osjetio je čudnu nelagodu i naumpalo mu je da taj Amerikanac prodaje brašno u vrijeme kada se govori muškarcima i ženama koji nastanjuju šatore  da će ispostava pomoći biti odgođena do iza prvih deset dana mjeseca.
Osjetio je želju za okrutnom osvetom, a to je eho njegovih osjećanja. Na dan kada bi se vratio iz Agencije   rekao bi svojoj supruzi prelomljenim glasom da su odgodili ispostavu brašna za deset dana. Koliko je ona samo napaćena i razočarana, a to se ocrtava na njenom iznurenom smeđem licu. Osjećao je agoniju koja se držala s hiljadu ruku za njegov dušnik, a ona je gledala u plodnoj tišini  u praznu vreću brašna, koja je titrala na njegovoj ruci poput obješenika… U tom njenom pogledu to je značilo  da će deset dana proći prije nego li nađu hljeb za jelo. Takođe mu se pojavio Abdurahman, koji je tu situaciju sasvim razumio. On nije moljakao za hranom…
U svakom šatoru izbjegličkog kampa bile su gladne oči koje su padale u sami očaj. Svako dijete u logorištu je moralo da čeka deset dana da bi jelo jedan hljeb. Ovo je dakle razlog tog kašnjenja! Abū Sāmir je stajao pred njim kao crna sjena uvaljenih stopala u blatu, nervozan zbog ishoda svojih cjenkanja. On i Amerikanac, koji trlja svoje čiste dlanove pred gomilom brašna smijući se sitnim plavim očima…
Ni sam ne zna kako je podigao lopatu iznad glave i kako je njome okrutno i jezivo zamahnuo po glavi Abū Sāmira vikajući mu u lice da ovog mjeseca dostava brašna  neće kasniti…
Ali još uvijek je želio da vidi svog sina kako se raduje novoj košulji…
Briznuo je u plač…
Izvor: http://www.pslf.info/news.php?Id=455;
Autor:
 Gassān Kanafānī
Preveo:
 Dženan Smajić

Nema komentara:

Objavi komentar