srijeda, 28. siječnja 2015.



Horosansko slobodno tržište ideja

Slučaj Charlie Hebdo izazvao je eksploziju narativa među kojima je dominantna tema nanovo bio islamski fundamentalizam, te sloboda govora i u kojoj mjeri bi govor trebao da bude ograničen. Ne bih ulazio u diskusiju o samoj suštini slobode govora ali tihi sukobi u arapsko-islamskom svijetu između pobornika slobode mišljenja i čuvara reda i zakona su odličan primjer kada i kako ograničavanje slobode mišljenja i postojanja zakona o blasfemiji i dafamiranju religije mogu biti sasvim kontraproduktivni. U skorije vrijeme posebnu pažnju je izazvao slučaj Raif Badawija u Saudijskoj Arabiji i Suhayl al-Arabija u Iranu. Povezanost ova dva slučaja je prvenstveno u tome što su i jedan i drugi optuženi za dafamiranje religije. Suhayl al-Arabi je optužen za sabb al-nabiyy (vrijeđanja Poslanika) i prijeti mu smrtna kazna, a njegov slučaj još uvijek je otvoren. S druge strane Raif Badawi je zbog pokretanja bloga na kome je prema dostupnim izvorima proklamavao ateizam osuđen na deset godina zatvora i hiljadu bičeva. Prestup kojeg su počinili i jedan i drugi su njihovi online natpisi i izražavanje ličnih svjetonazora.

Da pokretanja bloga može biti vrlo opasno ukoliko želite da iskažete stav koji nije općeprihvaćen dokaz je sam Raif Badawi. Iskazivanje ateizma je tako okarakterizirano dafamiranjem religije čime se jasno guši slobodno tržište ideja. Funkcioniranje takvih zakona je potpuno očevidno, mnogo je jednostavnije braniti svoje stajalište zakonskim regulativama nego li se na tržištu ideja razvijati i civilizirano sukobljavati. Prepustiti se tržištu ideja opasno je, jer ako niste dovoljno kvalitetni neko bi mogao da vas idejno nadvlada. Zbog toga je jednostavnije uspostaviti cenzuru mišljenja i stručne čuvare zakona koji efikasno interpretiraju šta je to dafamiranje religije. Slučaj Raif Badawija i Suhayl al-Arabija nije samo sličan po svojoj formi već i sadržaju. Naime, u arapsko-islamskom svijetu na marginama prevladava stav da arapski svijet doživljava drugu eru ''ateizma''.

Ako bismo već trebali da svjedočimo drugoj eri ''ateizma'' pa koja je uopće bila prva? Pa to je upravo tematika o kojoj se vrlo malo piše, ali opet mnogo više nego li nekada ranije. U ranim četrdesetim godinama 20. stoljeća poznati egipatski historičar i filozof Abdurahman al-Badawi napisao je djelo koje je naslovio ''Min tārīḥ al-ilḥād fī al-islām'' (O povijesti hereze u islamskoj kulturi). Knjiga je vrednovana prevashodno kao djelo veoma vrijedno pažnje, jer sadržajno se radilo o knjizi čiji je predmet proučavanja bila veoma rijetka tematika, a to je povijest ilḥāda (hereza) u arapsko-islamskom svijetu. Imenica ilḥād često se može prevoditi ekivavalentom ateizam, bezbožništvo ili jednostavno hereza. Abdurahman al-Badawi je tako otvorio vrata proučavanje jedne zapostavljene baštine islamske kulture i povijesti. Po mnogima je ovo možda i prva knjiga koja detaljnije diskutuje o problemu hereze nudeći detaljan povijesni uvid kako i na koji način se razvijala heretička misao.

Povijest je to arapsko-islamskog svijeta koja je odveć na marginama a s bujanjem slobodne misli modernog doba predvodnici heretičke misli sve više dobijaju pažnje kako na arapskom govornom području tako i na engleskom. S. Frederick Starr nudi kratak ali vrlo vrijedan uvid u period horosanske kulture slobodne misli u knjizi ''Lost Enlightenment'', a Sarah Stroumsa posvetila se detaljno razradi teze slobodnih mislioca srednjevjekovnog islama pa je i naslov knjige ''Freethinkers of Medieval Islam''.  Značaj ovog djela Abdurahmana al-Badawija se ogleda u tome što njegovo pisanje o povijesti slobodnih mislioca u srednjevjekovnoj islamskoj kulturi predstavlja ujedno i vrlo vrijednu osnovu kakvi su rezultati bivali kada se heretička misao puštala da slobodno kola na tržištu ideja a šta se dešavalo kada je postojao monopol misli i kada je biti slobodni mislilac bilo veoma skupo i rizično.

Granice Horosana s obzirom na dugu povijest nisu uvijek bile istovjetne, ali u periodu abasidskog halifata bijaše to politički autonomna pokrajina koju su između ostalog činili gradovi Belh i Herat (današnji Afganistan), Mešhed i Nišapur (Iran), Merv (Turkmenistan) te Samarkand i Buhara (Uzbekistan). Horosan je dugo vremena bio poznat po trgovinskom putu zvanom ''Put svile'', a trgovina i bazari su u 9. stoljeću učinili da Horosan ponovo procvjeta. Nišapur je u periodu od 822. pa do 873. godine bio rame uz rame s Bagdadom a Horosan će biti i stjecište kulture hereze u arapsko-islamskom svijetu. Svakako ne glavni ali veoma bitan dio razvoja Horosana je bio rezultat previranja različitih ideja koje su bogatile kulturnu i intelektualnu horosansku svakodnevnicu. Razvijeno slobodno tržište ideja učinilo je da nam Horosan podari Ibn Sinu (Avicennu), Farabija (Alpharabiusa), Omera Hajama, Al-Hawarizmija (Algoritmi), Ibn Balhija (Albumasar) i druge velike umove. Značajnu ulogu srednjevjekovne dinamičnosti Horosana igrala je kultura arapsko-islamske hereze čiji su predstavnici pobuđivali i održavali na životu duh skepticizma.  

Predstavljanje povijesti heretičke misli u arapsko-islamskom svijetu značilo je prikazivanje dijela povijesti koji je sadržinski antipodan sveopćoj literaturi u kojoj se islam kao religija predstavlja dominantnim elementom. Dominantnost svakako nije bila sporna, ali oživljavanje druge slike, one koja se bunila protiv profetologije pa i same religije u konačnici jeste urušavanje mita o ujedinjenosti koji se konstantno prožima arapsko-islamskom literaturom. Početak 9. stoljeća za vremena Abasida je pokazatelj kako političke razjedinjenosti i decentralizirane organiziranosti tako i stanja svijesti o slobodi mišljenja. Za vremena Ma'munove vlasti (813-833), i to pred kraj njegove vladavine pokrenut će se institucija mihne što je podrazumijevalo zatvaranja i kažnjavanje religijskih tradicionalista, te nasilno raskrštavanje s ideološkim oponentima. Za vremena istog vladara Horosan, koji je praktično bio autonomna politička regija, počinje da razvija dinamičnu kulturu hereze.

Bila je to kultura koja je okupljala ljude različitih zanimanja, od pjesnika do naučnika. Ono što im je bilo zajedničko jeste zahtjev za slobodnim izražavanjem misli i volja da slobodno iskažu svoje stavove bez obzira kakva je bila politika dvora i kakve bi ih posljedice čekale. Djelovanje slobodnih mislalaca dovelo je do toga da se razvije slobodno tržište ideja i da se na njega gleda s mnogo više blagonaklonosti. To će rezultirati nastajanjem literature koja uopće neće biti religijskog karaktera već će se u osnovi bazirati na kritici religije i slavljenju racia. Kako to navodi  Abdurahman al-Badawi odlika arapsko-islamske hereze nije se ogledala u samom nijekanju Boga ili religije kao takve, već prevashodno negiranjem i suprotstavljanjem profetologiji. Ako bi trebalo izraziti u jednoj rečenici glavnu ideju te kulture bilo bi to riječima da je umrla ideja poslanstva i božijih poslanika. Poslanici su smatrani medijatorima Božije riječi, a u arapsko-islamskom duhu poslanici su bili konekcija između Božije riječi i recipijenta, tako da je sama religija i vjerovanje opstojalo na principu poslanstva i poslanika.

S tim u vezi kultura hereze se razvijala u pravcu kritike samog poslanstva. Odlika arapsko-islamske hereze nije direktno nijekanje Boga i usredotočavanje na ideju božanskog, već na poslanstvo i samu ideju o poslanicima. Bilo je to prvi put da je ideja poslanstva u arapsko-islamskom svijetu bila na takvom jednom udaru. Najviše pažnje kada je posrijedi govor o kulturi hereze u islamskoj kulturi zadobili su Ibn al-Rāwandī, Džābir ibn Ḥayyān i Muḥammad ibn Zakariyya al-Rāzī. Kritikovati poslanike a tek vrijeđati ih ustvari je značilo i znači direktni atak na religiju u svoj njenoj punini.

Naravno, nemoguće je intelektualnu klimu Horosana suditi na osnovu radikalnih glasova slobodnih mislilaca ali svakako ukupna slika horosanskog procvata nemoguća je bez kulture hereze koja je u to vrijeme našla svoje posebno mjesto. Horosansko bogatstvo različitim religijama kao što su judaizam, kršćanstvo, mazdakizam, zoroastrizam, budizam utjecalo je na stvaranje kako različitih religijskih ideja tako i antireligijskih. Zašto je bitno govoriti o ovom aspektu arapsko-islamske povijesti jeste suočavanje s ideološkim stanovištima  unutar arapsko-islamskog svijeta koja bi rado gušila slobodu misli, koja cenzuru vrednuju više li nego bilo kakvo propitivanja stvari pa i same religije kao takve.

Među poznatim autorima koji su slovili za heretike bio je Ibn al-Rāwandī. Sam život i djelovanje Ibn al-Rāwandīja teško je rekonstruirati iz razloga što njegova djela nisu sačuvana. Glavni izvor su djela drugih autora koji su pristupali pisanjima Ibn al-Rāwandīja ili iz biografskih razloga ili zbog samog sadržaja, tako da Abdurahman al-Badawi navodi niz autora koji su diskutovali i pisali kritike djela Ibn al-Rāwandīja. Mogući razlog neslaganja oko biografije Ibn al-Rāwandīja jesu navodi Ibn al-Nadīma u ''Al-Fihristu'' gdje on navodi dvije kategorije djela koja je napisao Ibn al-Rāwandī. Prva kategorija su djela koja pripadaju njegovom životu okrenutom ka religiji a drugi dio djela su pisanja opisana heretičkim sadržajem. Naime, glavna karakteristika tih djela je kritika Qur'ana, Poslanika, pa i općenito ideje o poslanicima. Dok među samim istraživačima djela Ibn al-Rāwandīja postoji različito mišljenje - da li su njegova pisanja bila izraz njegovih ličnih stavova ili su ustvari bili odbrana islama pisana u formi dijaloga s ciljem pobuđivanja skepticizma  – činjenica je da je ostavština koja se vezuje za  Ibn al-Rāwandīja ispunjena pisanjima koja problematiziraju svete knjige i profetologiju.

Među najpoznatijim ličnostima o kojima se govori u kontekstu hereze je svakako Muḥammad ibn Zakariyya al-Rāzī. Riječ je to prije svega o vrsnom naučniku koji je ostavio traga u različitim naučnim oblastima, i to posebno na polju medicine zagovarajuči stav o eksperimentalnoj medicini. Kao i u slučaju njegova prethodnika sve što možemo saznati o Al-Rāzījevoj kritici profetologije jeste od strane drugih autora koji su s njim vodili polemiku u vezi s tom tematikom. Nije rijetkost čitati da Al-Rāzī nije bio ateista, ali da svakako nije vjerovao u ideju o poslanicima. Ustvari, Al-Rāzī je klasični primjer tog arapsko-islamskog duha hereze koja se zasnivala prevashodno ne na nijekanju Boga već same ideje o poslanstvu. Kako se to može saznati iz njegovih djela o medicini Al-Rāzī je vjerovao u Boga i racio. Prema viđenju Al-Rāzīja racio je najveća blagodat koju ljudi posjeduju i što treba da maksimalno iskoriste kako bi unaprijedili znanost i ukupno poimanje svijeta. Arapsko-islamska kultura hereze se tako zasnivala prevashodno na nijekanju poslanika a time i religije kao Bogom datih struktura.

Kako je kritika profetologije bila osnova arapsko-islamske heretičke kulture tako se vremenom sve više pojavljuju autori koji se bave ovom problematikom. S obzirom na date okolnosti i s druge strane se javlja vrlo bogata kultura pisanja djela o potvrdi poslanstva i važnosti koju poslanici igraju u okviru religijske strukture. Blagonaklonost dvora spram heretičke kulture koja je prema mišljenju Abdurahman al-Badawija trajala nekih stotinu i pedeset godina rezultirala je i bogatom ostavštinom djela čija je osnova odbrana profetologije, a osnovna razlika između ove dvije grupacije je bila u kontekstu poimanja znanja.

S obzirom da su slobodni mislioci vrlo često bili naučnici koji su se bavili prirodnim znanostima njihova metodologija poimanja znanja i organizacije društva je bila u korijenu suprotna religijskim tradicionalistima koji su smatrali da je najveći izvor znanja zajednica koja je svjedočila životu Poslanika. Počivanje te metodologije je na tome da što smo dalje od vremena u kome je živio Poslanik sve smo dalje od ispravnog poimanja vjere, društva, pa i života u konačnici. Svako udaljavanje od okvira koje su upostavile prve generacije islama se negativno odražava na znanje u cjelosti a tako i na civilizaciju i kulturu. Dakle, tradicionalisti ukratko znanje poimaju silaznim redoslijedom, pa sve što su neki učenjaci udaljeniji od vremena prvih generacija njihova vrednosna ocjena je manja.

Oponenti takvog poimanja i definisanja znanja bili su već spomenuti Muḥammad ibn Zakariyya al-Rāzī i uglavnom rodonačelnici kulture hereze. Njihov problem spram profetologije i odnosa prema vremenu Poslanika islama je počivao na definisanju znanja. Za njih je društvo predstavljalo jednu samoregulirajuću strukturu poimanja svijeta koja se evolutivno razvija, i taj razvoj je konstantan. To podrazumijeva da je svaka naredna generacija bogatija za određen kvantitet informacija što je dovoljno da se napravi blagi korak naprijed. U kontekstu međuljudskih odnosa temeljna ideja je bila da se ti odnosi komplikuju i da postaju sve kompleksniji. Zbog toga je nemoguće propagirati religijski zakonodavni statizam a što je vrlo često bila odlika islamske jurisprodencije. Ustvari, to je domen oko kojeg su se vodile najviše ideološke bitke, a tako je i danas. S jedne strane pozitivan odnos prema tradiciji ali svjesnost o evolutivnom spontanom razvoju, dok s druge strane su tradicionalisti kojima je znanje silaznog karaktera.

Druga era ''ateizma'', koju dijelom predstavlja i Raif Badawi, u arapsko-islamskom svijetu je ustvari težnja za ponovnim oživljavanjem kulture hereze i duha skepticizma slobodnih mislilaca koji su Horosan tokom 9. i 10. stoljeća učinili jednim od najplodonosnijih islamskih pokrajina. Osnova za građenje takve kulture nije postojanje zakona o dafamiranju religije već postojanje što kvalitetnijih okvira za slobodno tržište ideja. Bojati se karikatura koje dafamiraju religiju, bloga Raif Badawija ili postova Suhayl al-Arabija ne rješava se zakonskim regulativama uvođenjem zakona o dafamiranju religije, već poticanjem na razvoj slobodne misli izražavanja pa i po cijenu prisustva dafamiranja religije. Prva era arapsko-islamske kulture hereze svjedoči kako i na koji način su se  Ibn al-Rāwandījeviji i Al-Rāzijevi oponenti suočavali s njihovim ideološkim pozicijama – naprosto su pisali djela i emitovali drugi vid ideja koje su potom nalazile svoje mjesto u povijesti.

Postojanje drugih ideja, pa i provokativnih u vidu satire samo je izazov za svaku tradiciju i instituciju da bude što kreativnija u načinu odnosa prema istima. Povijest i tradicija je već pokazala šta se dešava kada postoji razvijeno slobodno tržište ideja a šta kada to tržište biva ometano cenzurom misli - Ili Horosan ili Ma'munova institucija mihne! 

Nema komentara:

Objavi komentar