srijeda, 28. siječnja 2015.


Poetika spontanog poretka


Kako na Zapadu tako i na Istoku književnoumjetnički stil se sve do XVIII stoljeća  interpretirao na način da je umjetnik bio u položaju subjekta kojem su već bile zadate određene norme pisanja. Epigonizam je prevladavao a vješto obnavljanje zadate tradicije i oponašanje zatečenih umjetničkih ideala podrazumijevalo je konstruisanje normativne poetike, koja je na umjetnost gledala u obliku vječno zadatih normi. Kritika književnoumjetničkog stila se s tim u vezi zasnivala na tome koliko je određeni autor ispunio zadate norme koje mu je nametnula poetika.

Drugom polovinom XVIII stoljeća dešava se poetski preobražaj, pa se književnoumjetničko stvaralaštvo počinje sagledavati kao ideal autonomnog organizma, koje ne nastaje na temelju zadatih normi već kao izraz spontanog rađanja i individualnog genija. Tim činom će romantičarsko shvatanje umjetnosti da raskrsti s pukim podražavanjem tuđeg stvaralaštva. Taj individualni genij podrazumijevao je spontanu formu izražavanja a ne težnju ka približavanju određenom idealu iz prošlosti. Međutim, u svijetu raznolikih književnih teorija spontana forma izražavanja se sagledavala u okvirima umjetničkog stvaralaštvo a sama ideja o spontanom poretku stvari kao konstituentu koji kreira međuljudske odnose pridavalo se manje pažnje, posebno u okvirima opće teorije književnosti. S tim u vezi naum mi je prikazati, budući da je tekst otvoren ad infinitum, da se poslužim riječima Rolanda Barthesa, kako i na koji način bi ideja o spontanom poretku stvari poslužila kao validno sredstvo interpretacije književnoumjetničkog stvaralaštva. Tako se u zborniku radova ''Literature and the economics of liberty: spontaneus order in culture'' obrazuje poetika spontanog poretka.

Načela poetike spontanog poretka prevashodno za analizu književnoumjetničkog djela u obzir uzimaju nesigurnost te nepredvidivost ljudskih akcija. Osnovno pitanje koje ova poetika postavlja je kako i na koji način principi slobodnog tržišta mogu da predstavljaju relevantan izvor informacija za tumačenje kako kulture općenito tako i književnoumjetničkih tekstova konkretno. Prevashodno, slobodno tržište kazalo bi se, predstavlja površinski jedan nekoherentan i neuređen sistem, međutim u svojoj dubinskoj strukturi posjeduje samoregulirajući faktor organizacije koji nikada ne dolazi u sferu statične perfektnosti. Uvijek i iznova djeluje kreativno i u okvirima ljudske nesavršenosti. S tim u vezi spontani poredak stvari je samoregulirajući mehanizam koji svoj najreprezentativniji primjer nalazi upravo u jeziku. Jezik kao sredstvo komunikacije predstavlja veoma uređen sistem koji je nastao i koji se organizuje spontano, te s tim u vezi, smo dobili dvojak pogled na samu interpretaciju jezika, normativnu i deskriptivnu.

Ta svjesnost da se jezik ne može nametnuti odozgo, te da je jezik moćni entitet koji djeluje upravo na principima spontanog poretka, dovest će do pojave deskriptivista, čiji će zadatak prevashodno biti opisivanje jezika, kako i na koji način se on manifestira u pojavnom svijetu. S obzirom da je književnoumjetnički tekst vrhunsko ostvarenja jezika u datoj formi nameće se pitanje načina djelovanja jezika kao tvorevine spontanog poretka. Jezik je sredstvo na osnovu kojeg ljudi međusobno komuniciraju i stupaju u različite odnose, a  to sredstvo nije planirano, ono je spontano, ono konstantno evoluira. S obzirom da međuljudski odnosi se dešavaju na osnovu jezika tako i ti odnosi poprimaju sadržaj spontanog, koje vodi ka sve kompleksnijim odnosima, takvima da primarno uopće nisu bili planirani.

Poetika spontanog poretka upravo teži tome da književnoumjetničko djelo interpretira na način međusobnog odnosa likova, koji upravo počiva na ideji spontanog poretka, štaviše, sam tekst je kao takav rezultat spontane forme izražavanja. Ponekad književnoumjetnička djela mogu na planu sadržaja da kreiraju ambijent spontanog poretka, a nekada to rade sasvim otvoreno. Kao primjer bih naveo dva djela. Naime, prvobitno je riječ o romanu ''Čikago'' 'Alā al-Aswāniya. Iako se radnja smješta u prostor grada Čikaga roman se bavi problemima stanovnika Egipta. Jedan od zanimljivijih dijelova romana je svakako dijalog između Nāġī 'Abd al-Samada i jednog Kopta. 

Dijalog se konstituira na način odnosa muslimana i Kopta u Egiptu, ali ne na način antagonizma između te dvije grupacije, već na vrlo zanimljiv način kazuje se: '' Kopti se tlače u Egiptu! Svi Egipćani se tlače...politički sistem u Egiptu je despotski i tiranski...koji tlači sve Egipćane...kako muslimane tako i Kopte...vjerski fundamentalizam je direktni rezultat političke represije. Prema mom mišljenju problem nije između muslimana i Kopta, već između političkog sistema s jedne strane i Egipćana s druge strane. (...)'' 'Alā al-Aswānī tako u antagonistički odnos postavlja centraliziranu vladu koja se despotski odnosi spram civilnog društva i njegovih institucija općenito.


Poetika spontanog poretka upravo svoju vokaciju usmjerava na civilno društvo koje se razvija evolutivno i služi kao barijera naspram nastanka despotske centralizirane vlasti. Ovim kratkim citatom kontekstualizira se samo djelić onoga što se prikazuje u romanu ''Čikago'', gdje se problem ne postavlja na suodnos dvije različite tradicije, one što ju predstavljaju muslimani s jedne strane, te Kopti s druge strane. Naprotiv, njihov glavni problem je imenovan, a to je egipatska vlada. Njihov centralizovani sistem koji pokušava da opovrgne evolutivni razvoj koristi moć sile te tako biva opresivan spram zatečenih tradicija. Egipatska vlada ne pokušava da postavi takve okvire koji će gajiti taj evolutivni razvoj, koji će pomoći sveopćoj egzistenciji kako muslimana tako i Kopta, već ih pokušava uokviriti u svoje bravure a što dovodi do represije i despotizma. To bi se ukratko zvalo nerazumijevanje funkcionisanja spontanog poretka. Čikago je samo jedan usputni primjer. Dario Fernandez-Morera piše esej o ''Don Kihotu'' gdje otkriva Cervantesovo portretiranje ideje o ekonomskim slobodama i to početkom sedamnaestog stoljeća. S tim u vezi, poznata Cervantesova novela ''Rinconete y Cortadillo'', u svjetlu opće poznatih teorija književnosti, je interpretirana na način kritike Crkvene organizacije ili organizovanog kriminala, ali u okviru teorije spontanog razvoja društva novela Rinconete y Cortadillo poprima sasvim nova značenja. Naime, Miguel de Cervantes u skladu s navedenom teorijom prevashodno kritikuje etiku državne redistribucije i satirično prikazuje sve njene slabosti i neefikasne regulacije. Novela počinje susretom dva mladića, Pedro del Rincona i Diega Cortada, poslije poznatih kao Rinconete i Cortadillo. Zajednička značenjska jedinica im je ta da su obojica odbjegli od kuće i da svoju zaradu temelje na zajedničkom djelovanju time što igranjem karti varaju svoje protivnike. Njihovo sredstvo zarade, karte, de Cervantes opisuje riječima ''čiste od prašine i slame, ali ne od lopovluka i prevare'' što bijaše način na koji su Pedro i Diego zarađivala za svoj život. Karte nisu bile jedini izvor zarade za ova dva mladića, štaviše, nisu se libili ukrasti određenu robu od svojih poslodavaca koje bi potom napuštali, a robu bi prodavali po određenoj cijeni. Na putu za Sevillu tako zaradiše dovoljno da dođu u grad, gdje ostadoše zapanjeni izgledom katedrale ali i velikom gomilom i bukom koju su zatekli.


Primijetili su tako mladiće koji nose košare, pa ih upitaše kakvom vrstom trgovine se bave, te da li je isplativa. Mladić kojeg upitaše zadovoljio ih je odgovorom, jer ni manje ni više, rekao im je da je trgovina isplativa, da ne moraju plačati poreze. Zadivljeni odgovorom brzo su se uključili u novi vid trgovine. Nabaviše sebi tri košare, jednu malu i dvije velike, kako bi nosili meso, voće i ribu. Dobili su savjet da ujutru budu na tržnici mesa i na trgu San Salvador, za vrijeme posta na tržnici za prodaju ribe, i na Costanili, svako popodne na obali rijeke i svaki četvrtak na vašaru. Baveći se sada trgovinom nisu zaboravili na svoj stari zanat, pa će u međuvremenu crkvenjaku ukrasti torbicu s novcem i susresti mladića koji će ih upoznati sa svijetom organizovanog kriminala. Naime, ako su htjeli da se nastave baviti krađom morali su otići do Senor Monipodia, koji bijaše predvoditelj svih kradljivaca. Kod njega se svaki lopov morao registrovati kako bi dobio dozvolu za djelovanje. Krenuvši tako ka Senor Monipodiu Pedro i Diego su vodili zanimljiv razgovor s mladićem koji im je govorio o Senor Monipodiu. 

Zanimljiv detalj kazivanja je predstavljanje Senor Monipodia u liku osobe koja istinski služi Bogu i dobrim ljudima. Na takav opis Diego je uzvratio riječima: '' Novo li je za mene to da postoje lopovi što na usluzi su Bogu i dobrim ljudima!'' Mladić koji ih je upoznavao sa životom Senor Monipodia uzvrati odgovorom da se on ne bavi teologijom ali nastavi ih upoznavati sa svim dobrim što se dešava pod vladavinom Senor Monipodia. Tu su i određena pravila, pa se tako petkom uglavnom ne krade, a subotom ne razgovara sa ženom koja nosi ime Marija. Dolazi i momenat kada se mladići upoznaju sa Senor Monipodiom, čiji izgled  Cervantes poredi s izgledom najvećeg seljaka i barbarina. Senor Monipodio će Pedra i Diega preimenovati u Rinconetea i Cortadilla, te ih upoznati sa bratstvom i kako ono funkcioniše. Ukratko, bratsvo funkcionara na način da na svakoj poziciji postoje dobrotvori koji služe bratstvu. Primjer jednog dobrotvora je kako to Senor Monipodie kazuje pravnik, koji ako je u dobroj formi može da napravi takav scenario da nema tog kršenja zakona koji se može okarakterizirati kriminalom i nema tog kriminala koji zaslužuje žestoku kaznu.  Dario Fernandez-Morera ovu novelu interpretira na način komične parodije koja ismijava vladine intencije kontroliranja poduzetništva. S tim u vezi Cervantes gradi kompletnu novelu oko bratstva koje funkcionira na način da Senor Monipodio regulira način odvijanja krađe, te uz to oporezuje aktere koji sudjeluju u krađi. Svako odbijanje da se priskrbi dozvola za obavljanje posla i izbjegavanje plačanja Senor Monipodia podrazumijeva određen vid kazne. Cervantes tako na neefikasnu politiku redistribucije odgovara komičnim prikazom lopova koji se organizuju i djeluju kao da su sami država, a u realnom svijetu oni nisu bili oporezovani, štaviše, djelovali su na neformalnom tržištu. Cervantesova novela se tako pozicionira na planu sadržaja kao kritika vladinih mjera koje štete proizvođačima koji stvaraju određene vrijednosti.

Kada je riječ o ekonomskom pristupu književnosti uglavnom se podrazumijeva marksističko i neomarksističko tumačenje književnosti, međutim, evidentno je da postoje i drugačiji pristupi tumačenja književnosti s ekonomske strane gledišta, a koji ne počivaju na marksističkim postulatima. Poetika spontanog poretka upravo u samu srž  tumačenja književnosti postavlja princip ekonomskih sloboda i načela tržišne ekonomije. S tim u vezi su roman ''Čikago'' i Cervantesova novela ''Rincontenea y Cortadilla'' samo dva kratka i usputna primjera kako i na koji način se poetikom spontanog poretka može tumačiti književni tekst. Poetika spontanog poretka nasuprot marksističkoj i neomarksističkoj teoriji književnosti slavi sistem kapitalizma i prema njemu se odnosi na najpozitivniji način. Primjera radi, dok Herbert Markusova knjiga ''Jednodimenzionalni čovjek'' biva inspiracijom za pobunu protiv ''apsolutne vladavine kapitala'' poetika spontanog poretka cijeni instituciju privatnog vlasništva i pokazuje značaj te institucije, kako u ekonomskom tako i u kulturološkom smislu. Da bi se književnim tekstovima pristupilo iz sasvim druge pozicije, pro-tržišne, rješenje nije u tome da se zaboravi na upotrebu ekonomije kao mogućeg sredstva interpretacije književnih tekstova, već jednostavno ponuditi pozitivnu alternativu, koja na sam pojam kapitalizma gleda pozitivno, a na vladine politike uvijek s velikom dozom skepse.

Poetika spontanog poretka se fokusira na ponašenje poduzetnika, njegovo nošenje s izazovima tržišta, te na važnost poimanja nesigurnosti i rizika kao bitnih ekonomskih faktora. Poduzetnik je ustvari poput umjetnika, koji traga za novim, koji određena dostignuća uvijek pomjera u određenoj mjeri i time kreira evolutivni razvoj.
Poetika spontanog poretka nam time može dati mnoge odgovore kada je posrijedi govor o književnoumjetničkim tekstovima. Naime, jedna od glavnih karakteristika poetike spontanog poretka je ta da ona ne tvrdi da je tržišna ekonomija perfektna, naprotiv, to je ustvari jedini model koji pored svih svojih nedostataka konstantno uspijeva da se prepravlja i ispravlja svoje nedostatke na jedan sistematičan i racionalan način. To je nota koja spontani poredak čini tako zanimljivim, na duge staze on je samoregulirajući faktor, konstatno se nadograđuje, prepravlja ali nikada ne postiže perfekciju. Ljudi ili likovi u romanesknom svijetu nisu perfektni, oni se konstituiraju kao subjekti koji u međusobnom odnosu narušavaju određen poredak te kreiraju novi, ili u datim segmentima uspostavljaju ponovi stari odnos ovisno od konteksta zbivanja. Spontani poredak na planu sadržaja pokazuje suštastvenost tog odnosa, te kako se određeni poredak narušava ili nanovo uspostavlja čime se znatno produbljuje analiza književnog teksta.

Ukratko, tržišna ekonomija će uvijek sadržavati negativnosti i padove, ali u svojoj srži ona ima regulirajući faktor koji ispravlja te greške koje nastaju prevashodno zbog problema znanja. Upravo je to odlika spontanog poretka, svjesnost o disperzivnosti znanja. Slično se dešava na planu forme prilikom autorovog kreiranja datog romanesknog svijeta. Nije strano da autor započne djelo s određenom zamisli, a da prilikom samog pisanja promijeni prvi naum, recimo da određenog lika koji je trebao imati glavnu ulogu potisne na marginu dešavanja. Sama kreacija umjetničkog djela je kako smo već kazali spontani čin koji odolijeva prvobitnom planu. Uspjeti to dvoje izbalansirati podrazumijeva i kreiranje jednog zasebnog romanesknog svijeta. Poetika spontanog poretka kako autora tako i njegovo kreiranje likova, te recipijente posmatra načelno s pozicije metodološkog individualizma, a takva metodologija ostavlja mogućnost različitog pristupanja tekstu i uvijek ostavlja prostor nesigurnosti kako i na koji način će recipijenti kao individue doživjeti određeno djelo ili aktere datog romanesknog svijeta. U tom segmentu se poetika spontanog poretka približava teoriji recepcije koja u prvi plan postavlja čitaoca. Kada je posrijedi govor o čitaocu i njegovoj slobodnoj interpretativnosti, kao stalni problem teorije recepcije i teorije intepretativnih zajednica Stanleya Fisha, jeste pitanje ograničenosti slobodne interpretacije kako bi se izbjegla interpretativna anarhija. Fish je na taj problem pokušao odgovoriti terminom interpretativne zajednice.

Naime, ma koliko čitaoc bio slobodan da samostalno tumači tekst on ipak djeluje u okviru već zadatih tradicionalnih institucija koje onemogučavaju apsolutnu interpretativnu anarhiju. Poetika spontanog poretka prevashodno teži tome da ukaže kako i na koji način jake tradicinalne institucije djeluju kao samoregulirajući činilac zbilje, te prividno nesređeno dovode u red i harmoniju. Na planu forme samo nastajanje romanesknog svijeta u arapskoj književnoj terminilogiji se primjera radi imenuje  ''nesrom'', a taj termin označava nešto što je prividno nesređeno, jer prozni tekst je za razliku od poezije smatran nesređenim. Međutim, upravo tu nalazimo sličnosti s poetikom spontanog poretka koja kazuje da romaneskni svijet ma koliko bio planiran od strane autora ipak ima svoju dozu ''spontanosti'' i ''nesređenosti'', ali u dubinskoj strukturi riječ je o kompleksnom imaginarnom svijetu. Tako je sa tržištem i ljudskim akcijama, prividno mogu izgledati veoma nesređene ali uvijek postoje određeni sistemi regulacije koji te odnose dovode pod određen poredak.

Da sumiram, poetika spontanog poretka u mnogome može da ponudi raznolike i interesantne interpretacije književnih tekstova, i romanesknog svijeta, jer to je poetika koja aktere određenog imaginarnog svijeta posmatra kao individue koje stupaju u interakciju zarad određenih ciljeva, kako ličnih tako i zajedničkih. Ti odnosi mogu biti  pozitivni  i negativni, a sve to utječe na kreiranje određenog poretka koji se kreira kroz prostorni-vremenski ambijent datog romanesknog svijeta. U mnogome je ostavljen prostor slobodne interpretativnosti teksta, tako da čitalac kao jedinka biva dijelom onoga što se zove ''načinom čitanja''.

Poetika spontanog poretka slavi jedinku, tradicionalne institucije kao što su porodica i privatno vlasništvo, i na svijet gleda realnim očima, vidi ga u svim njegovim nesavršnostima. Tim činom ova poetika književnim tekstovima približava svijet tržišnih mehanizama, te ujedno narušava antikapitalistički mentalitet, jer šta je spontani poredak do li pohvala kapitalizmu sa svim njegovim nedostacima. Poetika spontanog poretka knjiženoumjetnički izričaj prevashodno razumijeva kao djelo  koje se temelji na spontanom a ne kontroliranom uređenju. Autonomna umjetnost kazat će Paul Cantor stvara uslove za spontani razvoj u drugim poljima. Raznolika tumačenja, i veliki broj umjetničkih djela različitih vrijednosti su čin upravo te slobode koju gaji koncepcija tržišnog mehanizma, i opstojanje slobode jezičkog znaka podrazumijeva opstojnost spontanog poretka.

Književnost kao i tržišna ekonomija traži od čovjeka da vjeruje u sebe, da se oslobodi, da bude selektivan, te da probudi svoju imaginativu kreativnost koja je glavni konstituent psihologije poduzetništva. Upravo je umjetnost ta koja je idealni primjer spontanog poretka, svakom je omogućeno da se okuša, a ulazak u svijet umjetnosti je slobodan jednako kao i izlaz. Ukoliko se u budućnosti konstituira kvalitetna poetika spontanog poretka s jasno izdefenisanom terminologijom mogli bismo dobiti kvalitetnog konkurenta dosadašnjim književnim teorijama koje načelno grade antikapitalistički mentalitet.

Nema komentara:

Objavi komentar